najti ni konca ni kraja, ter ni poznati pravo je li to glago- ljica.«? Ali on nije posustao. Kad se 1861. vratio iz Beča sa svojih studija, oboružan znanjem, vratio se ponovno u Bašku. Tada je već krčki biskup Ivan Vitezić ploču dao iz poda dignuti i smjestiti je na zid. I tako »gledajuć ju krijesećim se očima i željnim srcem i drage volje, ter poznah jedno za drugim malo ne sva slova, hrvatska.«* Crnčić je pročitao i oko 20-etak riječi, i svoj prijepis poslao Kukuljeviću, a ovaj da ga ohrabri da i da- lje nastavi, posla mu i druge prijepise: svoj, Račkoga, Sablja- ra. Međutim, kada je tuda krenuo i M. Mesić, također u že- lji da odgonetne enigmu Bašćanske ploče, Crnčić mu je predao sve prijepise da ih može na licu mjesta uspoređivati s origina- lom. Sam se dao na proučavanje povijesti samostana, slute- ći da_je to put prema pravom razumijevanju zagonetke. Opskrbljen povijesnim znanjem vratio se natpisu s još dva svoja druga: evo kako je sad doživio spomenik i njegovo pismo: »Pak mudri pristupismo k onomu napisu, za koj bija- smo i došli. Neko slovo mu je brez glavice, neko brez nožice, neko brez ručice; ovomu nije vrha, onomu dna; nekomu nije međe, nekomu nije plota; ovo se raskračilo, ono skrčilo .. .« I tako, ne mogući na taj način slova raspoznati, oni su šesta- rom prenosili slova, upravo dijelove svakoga slova, mjerili i premjeravali, i rekonstruirali natpis »dobar dijel, i to besjed zlata vrijednih«. Osim invokacije, oni su pročitali: Az' opatx Drxžiha pisahx se... da Zxvxnimirx kralx hrxvatxsky v' dni svoje vx svetuju i sv... mi županx Desi .. .« Peti i šesti redak zadavao je neprilika, ali od sedmoga retka do kraja Crnčić je gotovo sve pročitao bez većih neprilika, i to ovako: »toce. Da iže to poreče, klxni ji Bog i blažena dčva i 4. evangelisti i svetaja Lucija. Amenx. Da iže e dčla tx, moli za nje Boga. Azx opatx Dirovitx zxzdahx crčkvx siju i svoeju bratiju sx deveti vx dni kxneza Kosxmata obladajušćago vxsu Kxrainu. I beše vx te dni Miku- la z Otočxca svetuju Luciju vxden...« Crnčić opisuje veselje koje je doživio pročitavši ipak je- danput ovaj natpis toliko da je natpis sada govorio suvislo i smisleno: »Pak, Hrvate moj, kako se mi tomu radovasmo i ve- 30