seljahu se vkup i nemoćno plakahu videće tako umirajuća Isuhrsta, sina Božija«. Drugi način je razvijeniji, stilski i izvedbeno bogatiji: u igri su dva lika, Ivan i Marija. Ivan zato jer ga je Isus s križa destinirao za posinka njegove Majke, te tako — mnjemu kao predstavniku ljudskog roda — ostavio na brigu i pažnju svoju Majku. Tako je u pobožnoj pučkoj teo- logiji Marija postala Majka čovječanstva. Crkva je ovu dogmu prihvatila mnogo kasnije. Marija kao majka koja se brine o sinu, sluti nesreću te na dramatičan način proživljava svaku vijest o svom sinu, iznoseći pred Ivanom ili pak pred Kristovim pratilicama (ovdje pred pobožnom publikom) svoje majčinske muke, Ona se često obraća predmetima Kri- stove muke: križu, biču, sulici, koplju. Upravo ovo razgovaranje pred ljudstvom, pred slušaocima ili gledaocima potiče ljudsku usrdnost. Govor je to predmetima, ali pred ljudima, te je to i početak, prvi element sred- njovjekovne pučke scenske igre. Ona je nastala u dijaloškom čitanju tekstova. Izmjenično čitanje, čitanje prema licima radnje, korak je prema sceni, prikazanju. Ova prvotna dramaturgija može ostati i na prvotnom (primitivnom) stupnju, crpeći napetost u izmjeni glasa ili pak izmjenji- vanju čitača. Tako se, čini se, već vrlo rano učvrstilo dvojstvo u izvo- đenju prikazanjskih tekstova: na pozornici, s glumcima i pred pobož- nom publikom, i drugi način: čitanjem tekstova gdje izgovorena riječ zamjenjuje i scenu i glumce, te pobožnoj mašti preostaje da sama fzgradi svijet scenske igre. Vjera koja — kao i u euharistiji (misi) — vidi se samo »spominjanje«, nego ponovo proživljavanje svih detalja kroz koje je Isus prošao od posljednje večere do sahranjivanja u grob i uskrsnuća (često se, naime, na taj način tumačila dramaturgija latinske mise) — u ovakvim je pobožnim sastancima vidjela obnavljanje Kristove muke, u kojoj se zbog grijehova ponovo i opet oživljava povijest spasenja. Najstariji naši sačuvani stihovi o Kristovoj muci potječu iz druge polovine 14. stoljeća, a oni su bar za pola stoljeća stariji; nalaze se u Pariskoj pjesmarici, zabilježeni glagoljicom (Nu mislimo ob tom danas, / kdo ma križi umri za nas). Istoga su roda zabilježeni latinicom stihovi koje je u posljednje vrijeme otkrio Laslo Hadrović i o njima predavao u JAZU, naime stihovi Cantilena pro Sabatho (nastali oko 1385. godine).? Ista je pjesma zabilježena u Petrisovu zborniku iz 1468. kao i u Pici- ćevoj pjesmarici, latinicom iz 1471. godine. Karakteristično je da su tek- stovi u osnovici isti, a razlike su vrlo male, te su više jezično prilago- davanje nego tekstualne redakcije. si