TRAJANJE SREDNJOVJEKOVNIH PRIKAZANJSKIH TEKSTOVA Josip Bratulić Svaki razgovor o hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti obično započinje spominjanjem imena Konstantina Ćirila i Metodija kao začet- nika svega što je u hrvatskoj pisanoj kulturi nastalo. Crkvena prikaza- mja ipak nemaju ništa zajedničko s njihovom prvotnom baštinom: da- pače — slavenski narodi koji su neposrednije bili vezani za tip knji- ževnosti kakav su formirala slavenska braća — a Ćiril i Metodije su proizišli iz monaških bratstava — nisu kroz srednji vijek stvorili one bogate oblike crkvenoga kazališta koji je karakterističan za zapadni, katolički svijet. Vezujući se jače za zapadni latinski tip civilizacije, i u kulturi i u duhovnosti, Hrvati u oba liturgijska jezika — staroslavenskom hrvatske redakcije i latinskom podjednako — vrlo rano ostvaruju slične ili jed- nake tipove kazališnog i scenskog stvaralaštva kakvi se razvijaju na Zapadu. Liturgijska scenska igra, ili možda ispravnije scenski oficij — zasvjedočena je rano na našem narodnom prostoru, i sigurno je bila razvijena i na sjeveru i na jugu, u krugu Zagrebačke crkve, i u domeni Splitske ili Zadarske nadbiskupije, kao i u krilu glagoljaštva narodne crkve. Uloga Zadra kod toga bit će odlučna vrlo dugo, i ne samo zato 58