TRAJANJE SREDNJOVJEKOVNIH PRIKAZANJSKIH
TEKSTOVA

Josip Bratulić

Svaki razgovor o hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti obično
započinje spominjanjem imena Konstantina Ćirila i Metodija kao začet-
nika svega što je u hrvatskoj pisanoj kulturi nastalo. Crkvena prikaza-
mja ipak nemaju ništa zajedničko s njihovom prvotnom baštinom: da-
pače — slavenski narodi koji su neposrednije bili vezani za tip knji-
ževnosti kakav su formirala slavenska braća — a Ćiril i Metodije su
proizišli iz monaških bratstava — nisu kroz srednji vijek stvorili one
bogate oblike crkvenoga kazališta koji je karakterističan za zapadni,
katolički svijet.

Vezujući se jače za zapadni latinski tip civilizacije, i u kulturi i u
duhovnosti, Hrvati u oba liturgijska jezika — staroslavenskom hrvatske
redakcije i latinskom podjednako — vrlo rano ostvaruju slične ili jed-
nake tipove kazališnog i scenskog stvaralaštva kakvi se razvijaju na
Zapadu. Liturgijska scenska igra, ili možda ispravnije scenski oficij —
zasvjedočena je rano na našem narodnom prostoru, i sigurno je bila
razvijena i na sjeveru i na jugu, u krugu Zagrebačke crkve, i u domeni
Splitske ili Zadarske nadbiskupije, kao i u krilu glagoljaštva narodne
crkve. Uloga Zadra kod toga bit će odlučna vrlo dugo, i ne samo zato

58