rascjepa na istočnu i na zapadnu Crkvu, koja svaka za sebe pretendira i naslov i sadržaj općenitosti, katoličanstva. Konačni rascjep ni u crkvenosti ni u političkoj pragmatici nije nastupio tada, nego 13. travnja 1204., kad su kzižari u toku IV. križarskog rata opustošili Carigrad, spalili knjižnice, iz crkava odnijeli svetačke moći i dragocjenosti, otjerali kaludere, te tako za dugi niz godina, odnosno stoljeća, odredili tokove istočne i zapadne politike. I danas smo baštinici takovoga stanja. Činjenica je da se za bizantske carevo molilo u dalmatinskim latinskim crkvama i pos- lije 1054. godine, kako pokazuju javne molitve zabilježene u osorskom i zadarskom Exuletu.! To su najsjajniji spomenici književne produkcije latinaške i latinske Crkve kod nas, i Lo u benediktinskim središtima, u Osoru i Zadru, u domeni snažnoga uljecaja bizantske duhovne i političke vlasti, Interesintno je da se ovakvi tekstovi, u počast ca- ra, pišu 80-etih godina 11. stoljeća, za vladanje Aleksija I. Komnena, kao i njegova nas- ljednika, cara Manojla, koji su u sve slavenske pokrajine, na Balkan i u Dalmaciju, stali ekspedicije da pronalaze i uništavaju slavenske rukopise, i te su ekspedicije, čini se, bi- le vrlo uspješne, kako u makedonskim pokrajinama, tako i u Dalmaciji, te su rijetki spomenici slavenske, ćirilometodske pismenosti izbjegli ognju i uništenju.? Jedan takav spomenik bio je i Kločev glagoljaš, vjerojatno već tada na Krku. S krajnjega Zapada, do kuda ekspedicije nisu stigle, sačuvan je i najveći broj najstarijih glagoljaških tekstova, koji su svojim izvorima prvenstveno vezani uz grčke uzore. Konstantin Čiril i Metodije bili su Grci, iz Soluna, koji su, istina, poznavali slavenski jezik, ali bizantski; grčki patriolizam bio je potka na kojoj se zrcalio njihov ponos, nj hovo shvaćanje veličine, važnosti i vrijednosti domovine, kulture, civilizacije i tipa krš- ćanstva za koje su se i prije slavenske misije zalagali.* Iz Žitju to jasno izlazi na vidjelo. Braća su krenula među Slavene znajući u koju i u kakvu sredinu dotaze, Njihov je otac bio vojni stručnjak, te su poznavali društvene, političke i crkvene odnose u Moravskoj, odnosno Podunavlju. Na terenu su se brzo prilagodili situaciji, organizirajući tip kršćan- ske duhovnosti koja je najpogodnija mladoj, nesigurnoj i politički nestabilnoj sredini: to je oslonac na Rim, mimo franačkih, bavarskih, odnosno njemačkih crkvenih i poli- tičkih krugova koji su se i ranije pokazali netolerantni, oštri, kruti, ali u sebi sigurni, jer su bili zadojeni kršćanskim feudalnim imperijalizmom. Rim u koji Braća dolaze, grad je u kome Grci imaju znatan utjecaj, kako u papinskoj upravi, tako i u duhovnom živo- tu. Uostalom, bizantska vlast vrlo je živa i životno prisutna na jugu Italije, te je podnoš- ljivija papi od pritisaka i diktata sa sjevera. Već odnos prema jeziku, a zatim i pismu otkriva Konstantina Ćirila i njegova brata Me- todija kao nosioce drugačijih shvaćanja od onih na Zapadu. Trojezična hereza, kako je Čiril nazvao zapadnjačku isključivost, nije tada na Istoku bila moguća, budući da u Ca- rigradu u to vrijeme žive kolonije različitih naroda, sa vlastitim samostanima, manasti- rima, crkvama, obredima, razvijenim književnostima i duhovnom literaturom. U nji- hov krug lako se mogao uključiti i slavenski svijet, ako bi imali književnost i pismo. A za to se pobrinuo Ćiril i njegov brat Metodije! Konslantin Ćiril i Metodije mogli su u Veneciji, u Rimu, a možda i u nekim drugim gradovima Italije, kuda su prolazili sa svojim učenicima, u 9. stoljeću naći učene Grke, ali bilo je vrlo malo učenih Latina. I u kasnijim stoljećima (uz časne iznimke), sve do 118