institucije rimskoga prava. Nakon Vinodolskoga zakonika izašao je Razvod istarski, Razvod između Kožljaka i Mošćenica i Krčki statut u Kukuljevićevu Arkivu za povjestnicu jugoslavensku (I1/2, 1852), a ubrzo zatim i Poljički statut također u Arkivu (V, 1859), a ranije već bila je izašla i tzv. Hrvatska kronika, što je uz reprezentativno izdanje Kukuljevićevih Acta Croatica (1863) bila zaista solidna os- nova za proučavanje hrvatskih pravnih spomenika kako s društveno- -političkih, nacionalnih, pravno-povijesnih, tako i literarnih aspe- kata. Interes za spomenike prava bio je tada još i širi: proučavani su s istim oduševljenjem i spomenici srpskoga prava (prvenstveno Du- šanov zakonik), i latinskim i talijanskim jezikom pisani statuti dal- matinskih i primorskih gradova, a i pravo koje je još živjelo u na- rodu. 'Upravo su pravni spomenici, a koji su tada i posebice bili in- teresantno područje društvenopolitičkoga interesa mlade hrvatske in- teligencije, stasale uz prvu generaciju Iliraca, privukli posebnu pa- žnju mladoga V. Jagića, i on im je posvetio u svojim istraživanjima književnosti veliku pažnju. Sigurno da taj interes za pravne spome- nike nije bio bez izvjesne političke primisli: pomoću pravnih spo- menika dokazuje se tradicija pravnoga poretka kod nas još u naj- tamnijoj prošlosti, čak i u malim seoskim sredinama, a to je dokaz kontinuiteta državnosti, a u doba pritisaka različitih centralističkih apsolutizama! 'Već u ocjeni knjige Š. Ljubića Ogledalo književne povijesti ju- goslavjanske, 1865. god. V. Jagić je uz mnoge važne i značajne pri- mjedbe u tada istom rođenoj hrvatskoj književnopovijesnoj znano- sti napisao i ove značajne riječi, koje su jednako bile prigovor i opomena Š. Ljubiću, kao i poticaj V. Jagiću za drugačiji pogled na problematiku naše srednjovjekovne »pismenosti«, »pismenstva« kako su tada još neustaljenom terminologijom nazivali onaj skup kultur- noga djelovanja koji mi: danas zovemo književnošću: »Naša i naj- starija književnost mnogo je bogatija, samo što naliči neodkrivenu skrovištu i neizkopanu bogatstvu; onomu pako, za što se već kojekako i znade, manjka jedinstvena misao koja će pojedine česti okupiti i spojiti. U toj knjizi žalibog neima toga; ja sam se nadao, da će nam pisac gdjegod razložiti, kako ovi spomenici stoje u savezu s duševnim životom našega naroda, da će nam ih u nekom sustavu i redu predočiti; ali ovdje stoji sve samo za sebe i osamljeno. Čudim se i tomu, što nisu glagolske listine kao dragocjen prinosak našega 364