dr. STJEPAN DAMJANOVIĆ O POTREBI NOVIH JEZIKOSLOVNIH PROUČAVANJA BASCANSKE PLOCE Literatura o Bašćanskoj ploči vrlo je respektabilna brojem napisanih jedinica i nema nikakve sumnje da je među tim jedinicama mnogo onih čija je vrijednost znatna'. Ipak, u nekim aspektima istraživanja očekivalo bi se više rezultata, nego što ih nalazimo. Ne mislim pritom na odsustvo kakvih modernijih pristupa, nego na dosta skromne rezultate tradicionalnih is- traživačkih disciplina. npr. jezikoslovlja. O jeziku Bašćanske ploče pisali su mnogi naši filolozi od ugleda, ipak više usput, u kontekstu kakvih opsežnijih istraživanja , samo iznimno su se bavili izrazito jezikoslovnim problemima. Većina ih je poku“ šavala odgovoriti na pitanje je li Ploča pisana staroslavenskim ili starohrvatskim jezikom, ali i bez pretjerane kritičnosti smi- -jemo tvrditi da su se pritom više koristili svojim dojmovima, nego jezikoslovnim analizama. Te analize i nije bilo lako pro- vesti: s jedne strane oštećenja na Ploči otežavaju onu najjed- nostavniju , gramatičku analizu, a razrješavanje pitanja što je staroslavensko, ašto starohrvatsko vrlo je zahtjevan posao zbog genetičke srodnosti dvaju sustava. Starije se jezikoslovlje, osim svega, teško snalazilo u raspletanju odnosa grafem : fonem, a dobro razumijevanje toga odnosa bitan je preduvjet da se pris- tupi starim tekstovima. Naši su istraživači najčešće zaključivali da je Ploča pisana hrvatskim jezikom s nešto staroslavenizama ( Štefanić?, Fučić?), drugi kažu da je to onaj jezik naših crkvenih glagoljskih knjiga i pritom izbjegavaju imenovanje ( Rački“ i Hamm" koji je k tome tvrdio da postoji razlika između prvoga i drugoga dijela Ploče, što se jezika tiče, te da je prvi dio jezično brižljivije izveden, tj. više u skladu s liturgijskom jezičnom \radicijom). Jedini hrvatski znanstvenik koji je, koliko znam, izričito napisao da je Ploča pisana hrvatskom redakcijom staro- slavenskoga jezika bio je liturgičar Dragutin Kniewald“, a takvo je određenje u novije vrijeme ponovio češki slavist svjetskoga glasa Radoslav Večerka'. Ipak, doslovce niti jedan od njih , tvrdio ovo ili ono ,nije nudio nikakvu argumentaciju, pa čak ni navodio primjere kao dokaze za svoju tvrdnju. Jedina je iznim- ka , kao i u mnogočemu u našoj filologiji, bio Stjepan Ivšići i od njegova teksta iz 1940. godine možemo početi ozbiljne razgovore o jeziku kraljevske darovnice. U njemu je, između ostaloga, napisao i ovo: "Bašćanska ploča dragocjen je spo- menik za historiju hrvatskoga jezika. To je najstariji spomenik 'u kome su nam posvjedočene neke individualne crte hrvatskog -jezika, napose čakavskog dijalekta*." Što je mogao ponuditi kao argument za takvu tvrdnju? Koje to individualne hrvatske je- zične osobine nudi Ploča? Ivšić je spomenuo da se na njoj umjesto nosnih samoglasnika€, Q nalaze usneni €, u, spomenuo _je prezentski oblik poreče u izrazu_da iže to poreče ( u sta- roslavenskom bi moralo biti porečet» ) te je ustvrdio da se u leksemu koji je na Ploči napisan kao crčkivx krije čakavsko. crekvaili crikva. Odmah je uočljivo da Ivšić nije mogao puno nabrojati, ali dovoljno da se možemo složiti s njime da hrvat- skih jezičnih osobina na Ploči ima pa možemo čak reći da Bašćanskom pločom simbolično počinje povijesni, tj. spo- menicima zasvjedočeni razvoj hrvatskoga jezika. Imajući to na umu Ivšić je Ploču nazvaodragim kamenom hrvat- skoga jezika. Ipak, treba odmah reći da nemaju pravo oni koji se na Ivšića pozivaju kada tvrde da je Ploča pisana čistim hrvatskim jezikom jer je on bio preoprezan za odrješite tvrdnje. U svojoj sam raspravi iz 1991. mislim uspješno pokazao da je tekst na Ploči napravljen prema zakonu otvorenih slogova, što je važna osobina staroslavenskoga jezika“, a također vjerujem da su i druge moje tvrdnje pokazale da je zapravo riječ o hrvatskostaroslavenskom jeziku, tj. o onom idiomu koji je starije jezikoslovlje zvalo hrvatskom redakcijom staroslaven- skoga jezika. To je dakle staroslavenski jezik blago kroatiziran, uglavnom na fonološkoj razini. Nije to spoznaja koju bi trebalo izricati s nekom zadrškom ili čak s nelagodom jer ako za latinski kadšto kažemo da je jedan od hrvatskih književnih jezika, to isto vrijedi za staroslavenski. No ako to s imenovanjem jezika možemo smatrati riješenim!“, treba naglasiti da je upravo ne- vjerojatno koliko nas posla čeka u jezikoslovnoj analizi toga našega nevelikoga teksta i to ne analize koja bi bila sama sebi svrhom, pa ni samo one koja bi bila prilog povijesnojezičnim istraživanjima, nego jezikoslovne analize koja bi pomogla dru- gim vrstama istraživanja jer bi pomogla točnijem , to će reći preciznijem i razvedenijem, određenju sadržaja koji se krije iza glagoljičnih grafema na Ploči, grafema kadšto teško ili nikako čitljivih. Takva se tvrdnja može činiti doista pretjeranom , ali pokušat ću je dokumentirati . o 'Na Ploči, svi dobro znamo, nalaze se i ova dva iskaza: ... da iže to poreče, kIni i bog> i .bi. apostola i £. evanjelisti i svetač lucić amen. a iže sde živer1 moli za ne boga. Oni se nalaze od 7. do 9. retka i riječ je očito o paralelnim strukturama. Sve do nedavne 1997. godine kada se pojavila knjiga M. žagara_Kako je tkan tekst Bašćanske ploče, nitko se nije pozabavio početnim da u tim strukturama. Mladi autor konzultirao je znatnu literatoru o funkcijama riječi da analizi- rajući četiri mogućnosti: 1. mogućnost da se pomoću te riječi konstruira složeni imperativ, tj. da iskaz valja razumjeti onako kako ga se najčešće prevodi "Neka onoga tko to porekne prokune Bog...", ali je takvo tumačenje otklonio kao ono kojemu se protive gramatički zakoni jer se uz da ne nalazi prezent kako to zahtijeva složeni imperativ. 2. mogućnost da je predočen samo izrični dio složene strukture pa bi da bio veznik, nakon podrobne analize također je otklonio; 3. mogućnost da je riječ o poticajnoj preoblici također mu se nije učinila uvjer- ljivom i oprezno se priklonio 4. mogućnosti, tj da je riječ o pojačavajućoj čestici, tj. 0 tzv. aseverativnosti., ali jć u skladu sa svojom generalnom tezom da se tekst Ploče uvelike oslanja ma citate iz samostanskoga kartulara, zaključio da je toj pojačavajućoj dodana konektorskafunkcija koja je u prototek- stu imala kopulativnu funkciju!'. Put do sigurnoga zaključka uvelike bi mu olakšale relevantne gramatičke analize najstarijih hrvatskoglagoljskihpravnih tekstova, ali nijeih imao, a ni danas ihnemamo, ani svih funkcijakojeriječ da ima u mnogim starim slavenskim tekstovima. U starim ruskim tekstovima nalazimo izraze OH MA 4, MeHb A HOYR (= onija, daninoć), au staroslavenskim tekstovima izražava pogodbu s dopunskom semantičkom oznakom hipotetičnosti: ..- da padett nazemi, — da vesi jako uže včme. Nisu jednaki iskazima na Ploči, ali mogu pomoći točnijem razumijevanju npr. ovakvi primjeri iz Vinodolskoga zakona: si