KOLO 4/2000. ova je porodica postala jednom od najuglednijih u Zadru. Drugi dio prezimena, slavenske tvorbe — Kožičić, potječe najvjerojatnije od imena »Koza« ili »Koža« (najvjerojatnije pokratom izvedenom od punog oblika Cozmo), koje se među Benjama kroz povijest često ponavljalo s djeda na unuka. Povijesni podaci ne potvrđuju da je to prezime označavalo posebnu lozu unutar spomenute porodice. Njime se koristio samo Šimun, kao potpis na svoja dva tiskana djela, i to bez svog osnovnog prezimena. Razloge odustajanju od prezimena s prepoznatljivom romanskom osnovicom i opredjeljenje za slavenski patronimik također treba tražiti, držimo, u njegovoj cjelokupnoj kulturnoj djelatnosti:* knjigama tiskanim slavenskim pismom — glagoljicom — priličilo je — držao je — i hrvatsko prezime autora. U svojim se pak latinskim djelima uvijek potpisivao isključivo kao Begna (i na nadgrobnom natpisu na otoku Ugljanu, nasuprot Zadru, stoji: SIMONI. BEGNIO. EPO /... /). Za određenje neke kulturne zajednice plurilingvističkom nije dovoljno ustvrditi funkcionalnojezičnu podijeljenost, prema kojoj je na primjer lirurgijski jezik — latinski, jezik beletristike nadregionalni idiom, jezik pravnih spisa — ovisno o konkretnoj državnoj dominaciji u pojedinim regijama (niži pravni akti pisani su i narodnim hrvatskim jezikom), a jezik svakodnevne komunikacije — izvorni narodni govori. Priznamo li takvu »vertikalnu višejezičnost« — plurilingvizmom, morat ćemo većinu srednjo- vjekovnih europskih zajednica nazvati — plurilingvističkima. Mogli bismo i na to pristati, pozivajući se na elementaran sadržaj termina, ali u tom je slučaju teorijska podloga za imenovanje jezikom izraženog kulturološkog prepletanja nešto bljeda. U svakom slučaju, zanimljiviji je plurilingvizam horizontalne usmjerenosti, a on počinje tek onda kada se na istom prostoru u isto vrijeme počinje koristiti više jezika za jednu ili za sve pojedinačne netom spomenute funkcionalne slojeve. Književnu djelatnost Š. Kožičića Benje, uza sve dvojnosti koje su pratile njegov biskupski i književni rad, bitno su obilježila oba tipa plurilingvizma, i vertikalni i horizontalni: liturgijski jezik kojim se koristio bio je na prvome mjestu staroslavenski hrvatskog tipa, ali zacijelo i latinski; svoja književna djela pisao je kombi- nacijom narodnog jezika i staroslavenskog“ (povijesna proza“), te latinskim 3 Kaoii prethodna bilješka, str. 93-102. 4 Opredjeljenju za oblik »Kožičić« svakako su pridonijele i transkripcijske teškoće vezane za glagoljičko pisanje prezimena talijanskog latiničkog uzusa (Begna: [Benja]) s_ Hibridni jezik neliturgijskih štiva u kojima je osnovica hrvatski jezik, a staroslavenski je sloj sekundaran, S. Damjanović naziva »čakavsko-crkvenoslavenskim amalgamome«. Usp. Damjanović, Stjepan: »Hrvatski glagoljaši i počeci hrvatskog književnog jezika«, Croatica 37/38/39, str. 93-106. & O mogućim nesačuvanim Kožičićevim latinskim djelima (npr. zadarska kronika, životopisi zadarskih zaštitnika, opisi rimske povijesti do 624. itd.) usp. Antoljak, Stjepan: »Šimun Kožičić Begna i njegovo doba«, u: Zborniku, str. 11-23. 42