OGLEDI (govori i pisma). Osobito je karakteristično njegovo snažno kroatiziranje staroslavenskih tekstova i nova koncepcija hrvatskog jezika »knjigama namijenjenog«. Za puno razumijevanje djelatnosti ovog modruškog biskupa nužno je uputiti se u osnovne crkvenopolitičke i književnopovijesne karakteristike hrvatskoga srednjovjekovlja, osobito XV. stoljeća. Konstante koje se, u različitim razmjerima, provlače hrvatskim nacionalnim prostorom, kroz glavninu srednjovjekovne epohe, jesu upravo: tropismenost i trojezičnost (pritom moramo uvažavati velike prostorne različitosti; odatle oprez pri imenovanju cijelog prostora — plurilingvističkim: ima dijelova, osobito na sjeveru, koji su jezično posve monolitni: u crkvi npr. samo latinski, u pravu samo madarski i sl.).? Materinski jezik i pismo hrvatske civilizacije jesu latinski i latinica. Svoje agrafijsko barbarsko naslijeđe, pokrstivši se potkraj VIHI. st., zamijenili su latinskim jezikom i latinicom. Iako nemamo sačuva- nih spomenika, rekonstrukcijske metode navode na pretpostavku kako je za pokrštavanje bila neophodna čitava jedna mala književnost pisana hrvatskim jezikom a latinskim slovima.* Potkraj IX. st., vjerojatno prvo na prostorima bizantske Dalmacije, a ubrzo i u samoj hrvatskoj državi, počela se širiti »Methodii doctrina«,? odnosno bogoslužje na staroslavenskom jeziku, zapisano najstarijim slavenskim pismo — glagoljicom. Vrlo brzo — velikim dijelom hrvatskog prostora, ponajprije Istrom, Kvarnerom, sve do srednjodalmatinskih otoka, i u unutrašnjost, do Like i Bosne, rasprostrla se ćirilometodska baština. U priobalnim gradovima, s većinskim romanskim stanovništvom, zadržan je latinski kontinuitet. No, i onamo — usporedo sa slavenizacijom — sve češće prodire staroslavenska riječ. U XV. stoljeću pak istočno od rijeke Krke (kraj Šibenika) u liturgijskoj i pravoj uporabi — uz latinsku dominaciju po gradovima — prevladavat će — ćirilička pismov- ost (zamjetna na hrvatskom istoku još od XI. st.). Ni ona, kao ni glago- ljička, nikad neće obuhvatiti cijeli hrvatski nacionalni prostor, iako su u aktivnoj uporabi sve do XIX., pa i do XX. st.!9 Najstariji zapisi hrvatske 7 Usp. Hercigonja, Eduard: »Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja« Zagreb, 1994. ; 8 »Ta književna naobrazba — kako god da je u prvi mah bila ograničena — bila je jednako kao i ispovijedanje kršćanstva nužno potrebna kneževini u koju se pretvorila hrvatska sklavinija«. Katičić, Radoslav: »Litterarum studia; Književnost i naobrazba ranoga hrvat- skog srednjovjekovlja«, Zagreb 1998 : 321. 9 Posrijedi je navod iz pisma pape Ivana X. splitskom nadbiskupu Ivanu iz 925. g., gdje papa govori o proširenosti »Metodijeva nauka«, odnosno staroslavenskog jezika i glagoljice, na prostoru nastanjenom Hrvatima. usp. Katičić, Radoslav: »Uz početke hrvatskih početaka«, Split 1993: 67-68. f 10 Fučić, Branko: »Hrvatski glagoljski i ćirilski natpisi«, u: »Hrvatska i Europa; kultura, znanost i umjetnost« HAZU, Zagreb 1997, str. 281. 43