M. ŽAGAR + HRVATSKOGLAGOLJSKE LIGATURE XII. I XIII. ST. vanja, na broj uključenih slova, ili pak na vokalnost odnosno konsonantnost njihovih članova itd. Mnogi su takoderisticali i njihovu osnovnu, kako su smatrali, — uštednu funk- ciju — i prostornu i vremensku — (po- taknutu zacijelo sličnim zakonitostima u grčkom pisanju, generiranu ponajprije ten- dencijom k bržem pisanju, posebice u minuskulnoj odnosno kurzivnoj inačici pisma), a spominjali su i tradicionalističke razloge njihove primjene (naglašavanje kon- tinuiteta prema tradiciji). Svi takoder ustvr- duju kako, za razliku od ćirilice, glagoljica ligaturama upravo obiluje, i kako je tvorba novih ligatura, u cijelom vremenskom pro- tegu pisanja glagoljicom, vrlo živa. Brojnost tih ligatura dovodi se, vidjet ćemo, u vezu s probijanjem dvolinijskog ustroja, što je važna osobina brzinom pisanja modificiranih pismovnih inačica (minuskula/kurziv), i koordinacijom isprva gornjih slovnih dijelova, a uskoro i donjih.* Pojedinim su se istraživačima potkrale i posve pogrešne prosudbe, proizišle oči- gledno iz nedovoljne obrađenosti same mate- rije:npr.Josip je Hamm, u svojoj “Staroslaven- skoj gramatici", ustvrdio kako su ligature u početku, dakle u kanonsko doba, bile “u pravilu konsonantske; poslije (na hrvatskom tlu) ovakvim spojenicama pridolaze i vokal- ske ligature (u kojima se suglasnici vežu sa samoglasnicima), pa se zajedno pisalo go, za, mo, po, bo, bu, iž, jud, jut itd."* Godine 1964., međutim, izišla je iz tiska rasprava Horacea Lunta “Ligatures in Old Chuch Sla- vonic Glagolitic Manuscripts"." Ondje su pobrojene i svrstane po skupinama ligature u većini tekstova staroslavenskoga kanona, tako da točno možemo vidjeti koje ligature zatječemo u kojemu kanonskom spomeni- ku.* Usporedimo li tamošnje stanje sa sta- 41 njem u našim fragmentima XII. i XIII. st. — vidjet ćemo upravo obrnutu situaciju: vo- kalnim ligaturama obiluju stariji tekstovi (npr. Assemanijevo evanđelje ima više vokalnih ligatura negoli konsonantskih), dok su upravo u hrvatskoglagoljskim tekstovima one, po rijetkosti i nedosljednosti upisivanja, gotovo iznimka.To je dakako moguće potkrijepiti brojčanim odnosima.Takvi razmjeri u pisanju nipošto nisu nevažni ili banalni. Naime, tvrdnja da u najstarijim glagoljičkim teksto- vima isključivo postoje suglasničke ligature mogla bi se tumačiti i nekom dubinskom silabičkom osnovicom pisma-pretka ili pisma- uzora, slično i načelima kontrahiranja, gdje se slova za vokale izbjegavaju, pa u teksturi stoje samo konsonanti.A da i ne govorimo o nespojivosti tvrdnje o učestalosti konsonant- skih ligatura u kanonskim tekstovima, s osobito u grafiji uvelike razaznatljivim zako- nom otvorenih slogova, gdje dakako iz sugla- sničkih slova često stoje vokalna ili jerovi. U Assemanijevu evandelistaru tako su zabi- lježene ligature konsonanata i jerova. Takve kombinacije, recimo odmah, vrlo su rijetke u kanonskim spomenicima, a u najstarijim hrvatskim fragmentima, u skladu s tim gra- 1LJ.Gelb:*A study of'writing",Chicago 1952.(IL izdanje: 1963) * Usp. E. E. Gransterm: *K voprosu o proishoždenii glagoličeskoj azbuki", u: Trudy otdela drevnerusskoi literatury Instituta russkoj literatury, IX, Moskva- Petrograd 1953,str.427-442. *J.Hamm: “Staroslavenska gramatika“, Zagreb, 1970,str 70 7 H.G. Lunt: “Ligatures in old church slavonic glagolitic manuscripts",Slavistična revija X, Ljubljana 1957,str.253- 267. * Nažalost, Lunt nije u tom pregledu naveo zamjetnu razliku u primjeni ligatura u rubrikama, antifonama ili u osnovnoj teksturi.