M. ŽAGAR 454 Croatica 42/43/44/1995-6. dvije, prva tiskana 1911, a posljednja još 1932, u svome vremenu izni- mno vrijedna izdanja od kojih ni jedno nije pisano hrvatskim jezikom.!). Pretpostavljamo da je kasnijem izbjegavanju sintetičkih opisa takve vrste uzrok bila svijest o nedovoljnoj istraživačkoj pozadini koja bi mogla opravdati sastavljanje novog cjelovitog opisa bez pukog ponavljanja. Malo se bio koji istraživač usudio punim plućima zagristi u "glagoljičku jabuku", svjestan svih opasnosti koje su ga mogle presretati. Daleko je više onih filologa, i u nas i u inozemstvu, koji su odlučili po- zabaviti se u svojim radovima jednim od grafijskih područja: genezom gla- goljice,? odnosom grafem : fonem,? osebujnostima tiskanih glagoljskih slova (i drugih grafijskih znakova),* opisnom morfologijom.5 Iako smo ustvrdili kako se proučavanje grafije smjestilo negdje postrani glavnih filoloških smjernica, možemo reći da se u navedenim segmentima mnogo učinilo (uz podrazumijevano širenje i grananje takvih istraživanja). Ipak, ne može se sintezom dobivenih rezultata formirati cjelovita slika hrvatskoglagoljskoga pisma. Mnogi segmenti ostali su umnogome neosvijetljeni. Tako je napri- mjer vrlo malo radova s temom interpunkcije ili svekolike tekstne organiza- cije (grafijskog uređivanja) glagoljskih štiva (od organizacije teksta u stupce do uporabe ligatura, kratica, bjelina, simbola i sl.). Prvi korak k ispunjavanju takvih praznina i prepoznavanju pravilnosti jest — precizno postavljanje za- dataka. Upravo je prof. E. Hercigonja 1983. g. formulirao i istaknuo potrebu "da se točnije i sustavno utvrde smjerovi procesa (orto)grafijskog ujednača- vanja, tj. da se ocijeni (za vrijeme do polovice 16. stoljeća) dostignuti stupanj jedinstvenosti postupaka i rješenja u svakom od slojeva korpusa naše sred- njovjekovne glagoljaške književnosti (liturgijskom, neliturgijskom, svjetov- nom) te da se istodobno u tim relacijama, poredbenom analizom, utvrde ortografijske osobitosti."“ Takvu promišljanju, koje — vjerujemo — može voditi k pisanju nove povijesti glagoljskog pisma (uz poštivanje i uvažavanje, ali i ponovnu procjenu, svih naslijeđenih znanja), morala su prethoditi dostignuća na drugim jezikoslovnim poljima, kako na općelingvističkom (općepismov- nom) planu, tako i na kroatističkom terenu: druga polovica ovoga stoljeća jezikoslovnu je kroatistiku obogatila značajnim standardološkim istraži- ! V. Jagić, Glagoličeskoe pisbmo ESF vyp. 3, Petrograd 1911. J. Vajs, Rukovčt' hlaholskć paleografie. Uvedeni do knižnihć pisma hlaholskćho, Prag 1932. 2 Npr. Th. Eckhardt, J. Hamm, P. ličev, V. Jončev, G. Tschernohwostow. 3 Npr. E. Hercigonja, S. Damjanović, J. Tandarić, M. Mihaljević. + Npr. I. Bakmaz, F. Paro (iz tipografijskog ugla) 5 Npr. radovi Vj. Štefanića i M. Pantelić izravno nastavljaju strukturiranje morfoloških različitosti slova u glagoljskim kodeksima. “ Hercigonja, Eduard: Nad iskonom hrvatske knjige, Zagreb 1983., str. 394.