S. Damjanović: Jezičnostilska raslojenost hrvatskoglagoljskih srednjovjekovnih tekstova hrvatskom slučaju usložnjava se problem postojanjem onoga "mije- šanoga" hrvatskostaroslavenskoga. Možemo li se zadovoljiti odgovorom da je on treći stil "jezika hrvatske pismenosti"? Ili je on stil jednoga od dvaju jezika (staroslavenski, starohrvatski)? To se pitanje čini tim oprav- danijim što ne postoji ujednačenost komponenti iz dvaju sustava, nego se njihov međusobni odnos znatno razlikuje od teksta do teksta. Osim toga, u hrvatskoglagoljskim tekstovima pisanim tim idiomom puno je češće supostojanje, tj. naizmjenična uporaba sad hrvatskoga, sad staro- slavenskoga elementa u istom tekstu, čak i u istoj rečenici (pisac piše az pa onda ja, napiše zzam pa vjem, dobroga pa dobrago itd.) od križanja, tj. od postupka u kome se oblik riječi gradi tako da se uzme npr. lek- sički morfem hrvatski pa mu se doda gramatički staroslavenski (zm/ađ- -ago) ili obrnuto (;u-oga). Želimo li još jasnije vidjeti problem, možemo se zapitati ima li u tom hrvatsko-staroslavenskom išta čega nema ili u starohrvatskom ili u hrvatskostaroslavenskom. Moramo odgovoriti da ima, i vrlo je vjerojatno da će bolja istraženost hrvatskoglagoljskih tekstova donijeti više potvrda, ali i sada možemo neke ponuditi: a) Genitiv pridjeva mali u starohrvatskom glasi maloga, a u starosla- venskom od sralyi glasi ili zzalajego ili malago (stegnuti oblik). U hrvatsko-staroslavenskom javljat će se oblik zmalogo, kao i dobrogo, blagogo itd. Uostalom, oblici koje smo spominjali u vezi s križanjem (znlađd-ago, jun-oga) sastavljeni su od elemenata koje imamo ili u staroslavenskom ili u starohrvatskom (;x7/-ago : mlad/-oga), ali su kombinacije nove. b) U hrvatsko-staroslavenskom stvoren je npr. novi oblik dativa ap- solutnoga, neki pseudo dativ apsolutni. Naime, za staroslavenski je dativ apsolutni karakteristično da je subjekt participijalne kon- stukcije jedan, a ostaloga dijela rečenice drugi: - i isphodeštju emu otr crskeve glagola emu edins ots učenika svoihs (u participijalnom dijelu subjekt je 1s45, a u drugom xčenik). U hrvatsko-staroslavenskom subjekt je jedan, isti: - i skončavšu emu leta i včrova v raspetogo. Upravo je taj "miješani" hrvatsko-staroslavenski jezik onaj idiom preko kojega si je lizgua vernacula izborila mjesto u knjizi. Taj se idiom u hrvatskoj knjizi tako udomaćio da je počeo širiti i svoje funkcije (a usputno su glagoljaši širili "svoj" prostor, stigavši i u južne župe zagre- bačke biskupije) pa su postojali izgledi da upravo on postane temeljem nekoga općehrvatskoga književnoga jezika. To znači da smo, s jedne strane, imali situaciju u kojoj se tri jezika (starohrvatski, hrvatskosta- roslavenski i hrvatsko-staroslavenski) obavljala funkcije zasebnih stilova unutar nečega što bismo okvirno, kao nespecijalizirani kumulativni termin, mogli zvati "jezik srednjovjekovne hrvatske pismenosti druge strane, jedan od njih, hrvatsko-staroslavenski, širio se i na "pod- GROATICA 45-46/1997. — 59