S. Damjanović: Jezičnostilska raslojenost nrvatskoglagoljskih srednjovjekovnih tekstova Funkcionalni se stilovi, kako ih određuje suvremeno jezikoslovlje, pojavljuju i u pisanom i u govorenom obliku te svaki od njih nosi u sebi i književnojezične i neknjiževnojezične pojave.! Kada proučavamo srednji vijek, raspolažemo, naravno, samo pisanim oblicima. Osim toga, iako su hrvatskoglagoljski srednjovjekovni tekstovi brojni i žan- rovski različiti, nisu nam se sačuvale nikakve filološke rasprave. Samo iz tekstova samih možemo zaključivati što je za koju vrstu tekstova "standard", a što "odmak". Bez obzira na to da li se ljudski odnosi samo mijenjaju ili se slo- ženost tih odnosa uvećava, do potrebe za stvaranjem novih jezičnih sredstava stalno dolazi. Mijenja se jezik i pojavljuju se neke nove funk- cije. Kada to imamo na umu, onda razumijemo da neki jezik nije samo "kakav ovoga trenutka jest", nego je i jezik "kako je postao", tj. on pos- toji i kao povijest.? Koliko nam u promatranju srednjovjekovnih teksto- va može pomoći dioba na šest ili na neki drugi broj jezičnih funkcija kako to nude suvremena jezikoslovna usmjerenja? Nemam namjeru uspoređivati suvremene i srednjovjekovne pisane tekstove, ali za po- trebe ove rasprave samo ću spomenuti da mi se čini prvom i uočljivom razlikom da su srednjovjekovni izrazitije i češće izražavali (i) konkretno duševno stanje autorovo, tj. češće su izvještajnom dodavali emotivne tonove, ili, da kažem malo drugačije, funkcija djelovanja u odnosu na funkciju priopćavanja imala je "u ono vrijeme" više prostora. Danas ona prevladava u umjetničko-beletrističkom i publicističkom, ali joj je uloga malena u znanstvenom ili običajno-poslovnom stilu. Poznajemo li jezik srednjovjekovnih hrvatskoglagoljskih pravnih tekstova, znamo da u velikom broju njih funkcija djelovanja ima itekako važnu ulogu, jer umjesto da nezalihosnim rečenicama najekonomičnije nešto kon- statiraju ili propišu, ti tekstovi nerijetko pričaju priču o dobru i zlu na način beletrističkoga teksta. Pitanje jesu li tri idioma koje sam spomenuo na početku stilovi jednoga jezika ili triju jezika koja obnašaju funkcije koje inače obnašaju stilovi nije ishitreno, nego nas hrvatska srednjovjekovna književno- jezična situacija s njim jasno suočava. Staroslavenski i starohrvatski dva su jezična sustava po svim uobičajenim kriterijima razvrstavanja jezika. Razlikovali su se po fonološkiri osobitostima, po morfološkim jedi- nicama i načinima njihova slaganja, po ustrojstvu svojih rečenica, po svome leksiku. Unekoliko slično stanje u ruskom srednjovjekovlju Vi- nogradov je opisivao kao situaciju u kojoj staroslavenski i staroruski figuriraju kao viši i niži stil iste pismenosti.? Kada bismo u hrvatskim srednjovjekovnim tekstovima imali samo starohrvatski i hrvatsku re- dakciju staroslavenskoga (hrvatskostaroslavenski), mogli bismo slično okarakterizirati stanje iako bismo i tada morali postaviti pitanje: stilovi kojega jezika? Možda je odgovor: jezika hrvatske pismenosti. No u 58 ooo Slliimeesmama