Izvorni znanstveni rad UDK 003.349.12 Stjepan Damjanović Filozofski fakultet, Zagreb JEZIČNOSTILSKA RASLOJENOST HRVATSKOGLAGOLJSKIH SREDNJOVJEKOVNIH TEKSTOVA Na mnogim prostorima, pa tako i na hrvatskim, latnski jezik u sred- njemu vijeku opslužuje sve civilizacijske potrebe nekih društvenih slojeva, u pravilu viših. No osim latinskoga hrvatsku srednjovjekovnu knjigu popunjavaju i slavenski jezični idiomi koje možemo, od XIV. stoljeća dalje, odrediti ovako: a) Hrvatskostaroslavenski (hrvatska redakcija staroslavenskoga jezika, tj. staroslavenski blago kroatiziran, uglavnom na glasovnoj razini; taj je idiom najčešće popunjavao liturgijske knjige); b) Hrvatsko-staroslavenski ("miješani" tip jezika sastavljen od elemenata staroslavenskih i starohrvatskih; omjer tih elemenata različit je od teksta do teksta, a tekstovi u kojima se sreće najčešće su beletristički; c) Hrvatski (prvo čakavština pa kajkavština i štokavština; najčešće ga srećemo u pravnim tekstovima). Spomenuta tri idioma obnašaju zajednički one funkcije koje latin- ski obnaša sam i koje svaki književni jezik sam obnaša. Jesu li ta tri idioma stilovi (funkcionalni) jednoga jezika? Ako jesu, kojega? Je li riječ o tri zasebna jezika? Ako prihvatimo određenje da se stil prema jeziku odnosi kao dio prema cjelini, što je u našem slučaju cjelina? Je li riječ o sociolingvističkoj situaciji u kojoj zasebni jezici obavljaju ono što u "normalnoj" obavljaju funkcionalni stilovi? am - - - b ni