Izvorni znanstveni rad
UDK 003.349.12

 

Stjepan Damjanović
Filozofski fakultet, Zagreb

JEZIČNOSTILSKA
RASLOJENOST
HRVATSKOGLAGOLJSKIH
SREDNJOVJEKOVNIH
TEKSTOVA

Na mnogim prostorima, pa tako i na hrvatskim, latnski jezik u sred-

njemu vijeku opslužuje sve civilizacijske potrebe nekih društvenih

slojeva, u pravilu viših. No osim latinskoga hrvatsku srednjovjekovnu

knjigu popunjavaju i slavenski jezični idiomi koje možemo, od XIV.

stoljeća dalje, odrediti ovako:

a) Hrvatskostaroslavenski (hrvatska redakcija staroslavenskoga jezika,
tj. staroslavenski blago kroatiziran, uglavnom na glasovnoj razini;
taj je idiom najčešće popunjavao liturgijske knjige);

b) Hrvatsko-staroslavenski ("miješani" tip jezika sastavljen od elemenata
staroslavenskih i starohrvatskih; omjer tih elemenata različit je od
teksta do teksta, a tekstovi u kojima se sreće najčešće su beletristički;

c) Hrvatski (prvo čakavština pa kajkavština i štokavština; najčešće ga
srećemo u pravnim tekstovima).

Spomenuta tri idioma obnašaju zajednički one funkcije koje latin-
ski obnaša sam i koje svaki književni jezik sam obnaša. Jesu li ta tri
idioma stilovi (funkcionalni) jednoga jezika? Ako jesu, kojega? Je li riječ
o tri zasebna jezika? Ako prihvatimo određenje da se stil prema jeziku
odnosi kao dio prema cjelini, što je u našem slučaju cjelina? Je li riječ
o sociolingvističkoj situaciji u kojoj zasebni jezici obavljaju ono što u
"normalnoj" obavljaju funkcionalni stilovi?

am - - - b ni