S. DAMJANOVIĆ, Ivan Milčetić — istraživač hrv. glagolizma — SLOVO 44-46 (1994-'96)
vrijeme posve prevladavalo uvjerenje da su popovi-glagoljaši doduše bili oda-
ni hrvatskomu puku, ali su bili neuki i siromašni. To pojednostavljeno mišlje-
nje ima i svoju drugu polovicu koja o popovima-latinašima govori također s
nevjerojatnom lakoćom samo s promijenjenim odrednicama ("učeni ali protu-
narodni"). Što se više upoznavao s kulturnim radom krčkih i drugih glagolja-
ša, Milčetić je osjećao da nešto nije u redu s takvim tvrdnjama. Doduše, i on se
uvjerio da je među njima bilo puno onih "čednoga znanja", ali nije bilo
posvuda tako, napose nije bilo tako u većim mjestima gdje je na okupu bilo
puno glagoljaša, koji k tomu nisu prepisivali samo liturgijske knjige nego i
drukčije štivo.4 Pretjerano bi bilo reći da je samo Milčetić to vidio i razumio jer
su i drugi pritisnuti količinom, pisarskim/tiskarskim i književnim kvalitetama
glagoljaških tekstova uvidjeli da stereotipi nisu građeni na solidnim temeljima.
Jagić je neprekidno isticao da će se sav nepristrani znanstveni svijet diviti kada
izdamo važnije glagoljicom pisane tekstove, a i drugi (Črnčić, Premuda, Stro-
hal, Vajs) bili su svjesni mnogih vrednota glagoljaške proizvodnje. Manje su
bili svjesni, svi osim mladoga Jagića, estetskih dostignuća u tim tekstovima.
Toga nije bio svjestan ni Milčetić, bar ne u jačoj mjeri. Stoga u njegovim
tekstovima stalno nalazimo poštovanje za »onu besprimjernu marljivost i ustr-
pljivost u prepisivanju« i za kulturnopovijesno značenje glagoljaškog rada:
jasna mu je otprve bila važnost Bašćanske ploče (»To je doista čast i dika
otoka Krka«) ili Petrisova zbornika iz 1468. (» Vrijedno bi bilo da se naštam-
pa čitav ovaj zbornik«), ali ni u spomenutim, ni u drugim tekstovima nije znao
otkriti umjetnost riječi. Karakteristično je u tom pogledu njegovo višekratno
insistiranje da se »na Krku mnogo pisalo, ali malo pjevalo« a ono što je do nas
došlo samo su »stihovi bez poezije«.? Čovjek obično nalazi ono što traži, ali
samo o tome riječ: Milčetić je radio u vrijeme kada je ncistraženost gla-
goljaške baštine bila velika, kada je u prvom planu bilo: objaviti, upozoriti,
tekstološki i jezično obraditi. I Milčetić se predavao takvim poslovima. Već
prvi njegov ozbiljniji pokušaj nosi karakterističan naslov — Glagolski natpis iz
stanskom tavanu, nego sam ja dao sve ovakve nepotrebne stvari baciti na žal . . ."«, (Isto
kao 2, sir. 27-28).
6 Milčetić upozorava: »Nijesu eto naši glagoljaši prepisivali, prevodili, čitali i učili samo
liturgične knjige. Bijahu to, istina, pretežno čedni ljudi sa malo znanja, u većim mjestima,
gdje bijaše na okupu velik broj glagoljaša, kako je doista bilo po većim krčkim varošicama,
osobito u Vrbniku, mogaše pop glagoljaš sa samim poznavanjem glagoljice steći prilično
znanje.« (Isto kao 2, str. 23).
7 Isto kao 2, str. 25.
355