S. DAMJANOVIĆ 35 Croatica 11-12/1978 'U samom tekstu korizmene propovijedi nazvane su »knige svetago Bernardina«. Taj je naziv upućivao na zaključak da su naše propovijedi kompilacija iz četiri velika sveska latinski pisanih djela svetoga Ber- nardina Sienskog, ali su usporedbe oborile takav zaključak. Ostala je mogućnost da je predložak neko nepoznato djelo spomenutoga sveca, koje nije tiskano nego je kao rukopis kolalo u prijepisima, ili je posrijedi djelo kojega drugog sveca istoga imena. U predgovoru svome izdanju Valjavec je izrazio mišljenje da je predložak bio talijanski i tvrdio da to »odaju neki talijanizmi u sintaksi i strane riječi koje su primite iz talijanskoga jezika, to odaje i izraz Karla Majna, što je bez nijedne sumsje prema talijanskom Carlo Magno, jer domaći bi čovjek vaJada kazao Karla velikoga ili veloga«.? Po riječi puk'ša Valjavec zaključuje da talijanski original nije stariji od 1450. godine. V. Štefanić upozorava na ime Fran'čis'ko Muran», koje se u korizmenjaku spominje, što bi imao biti francuski teolog Franciscus de Mayronis (umro 1327)3 Razumije se, put je mogao biti Francuska—Italija>Hrvatska. Za to, sada, čvrstih dokaza nema, pa samo konstatirajmo činjenicu da Talijani dobivaju svo- je prve zbirke propovijedi otprilike kad i Hrvati, dok ih Francuzi imaju dosta ranije. Drugo je pitanje gdje je i kada preveden hrvatski arhetip iz kojega su kasnije prepisani korizmenjaci u Kolunićevu zborniku i 111 a 19 JAZU. Već smo rekli da se ta dva korizmenjaka podudaraju sadržajno. Jezične su razlike, međutim, ipak veće nego što se mislilo i pisalo, no predložak im je sigurno bio isti. Valjavec je bio vrlo oprezan kad je određivao lo- kaciju. Držao je da riječ spudo upućuje na Istru, ali dodaje da to »nije nego slutia«.4 I Vj. Štefanić piše da jezik zbornika (dakle i korizmenjaka i traktata) govori za lstru, ali zaslužni istraživač hrvatskog glagolizma ne kaže na koje to jezične osobine misli.š Prisutnost kajkavskih eleme- nata u tekstu, eksplikativna sinonimika, dubletna fonacija jata (koja nije u skladu s normativima Jakubinskog i Meyera), germanizmi i hungarizmi kojih u južnim tekstovima nema mnogo (neki dolaze u Marulića, riječ rusag /orsag nalazimo u Dubrovačkom legendariju itd.), jezične su oso- bine koje su navele E. Hercigonju da zaključi kako hrvatski arhetip treba tražiti sjevernije, na frankopanskim posjedima. Od ekstralingvističkih do- kaza Hercigonja inzistira na čestoj upotrebi termina potknežine (vice- comes) jer se taj termin, zamijenivši starije podžupe, redovito upotreb- ljava na posjedima Zrinskih i Frankopana od 13. do 16. stoljeća. Taj se termin javlja na paralelnim mjestima u Kolunićevu zborniku i u III a 19, pa to znači da se nalazio i u zajedničkom predlošku.t 2 Isto kao 1, str. VII, 3 V. Štefanić, Glagoljski rukopisi JAZU 1I, Zagreb 1970, str. 18. 4 Isto kao 1, str. VII. 5 Isto kao 3, str. 18. * E. Hercigonja, Kajkavski elementi u jeziku glagoljske književnosti 15. 4 16. stoljeća (Prilog istraživanju kontinwiteta hruatskog književnog jezika), »Croatica« V, Zagreb 1974, str. 193—195.