RADOVI - Zavod za hrvatsku povijest, vol. 47, 2015. str. 39-59 Dakle, na slici koju je dao izraditi Strossmayer nalazi se poruka koja anticipira papinske odluke koje će stići više od stotinu godina kasnije. Takvi su Biskupovi vidoviti potezi mogli izaći samo iz dubokoga razumijevanja povijesti hrvatskih i bliskih krajeva. Benediktinci su nositelji kulture latinskoga jezika, a samo su rijetko, kao u Hrvatskoj, bili i nositelji kulture drukčijega jezičnoga izraza, kao što nam to svjedoče — da spomenem samo najpoznatije — Bašćanska ploča i glagoljaška be- nediktinska Regula (hrvatski je prijevod, uz anglosaksonski i armenski, najstariji prijevod te regule s latinskoga na neki drugi jezik). Papine misli koje sam naveo potvrda su kako je i on djelo Solunske braće čitao kao inspiraciju da kulturne i druge različitosti prihvaćamo kao bogaćenje, kao mamac koji privlači našu zna- tiželju za upoznavanjem drugog i drukčijeg, da se obogatimo i tom se bogaćenju radujemo. Tako su ćirilometodsko djelo tumačili mnogi kroz povijest. Godine 1939. u Milanu se kardinal Hermenegildo Pellegrinetti (papin poslanik u prvoj Jugoslaviji od 1922. do 1937.) našao u osjetljivom položaju: morao je govoriti u velikoj dvorani punoj fašista. Odlučio je govoriti im o Konstantinu Filozofu, tj. o svetom Ćirilu i njegovu bratu svetom Metodu te je, uz ostalo, rekao: ,Sveti je Ćiril posjedovao ono što je danas rijetkost, naime divnu ravnotežu izme- u svijesti o jedinstvu ljudskoga roda koje se temelji na zajedništvu podrijetla i otkupljenju, te između svijesti o individualnosti plemena i naroda koje proizlazi iz prirode i zato iz Boga“. I malo dalje: .. Značajno je da su Ćiril i Metod u Moravskoj i u Rimu u bogoslužju upotrebljavali slavenski jezik. Nitko se ne bi čudio da su oni kao Grci upotrijebili grčki jezik koji se u Rimu u bogoslužju često upotrebljavao jer su ondje već stoljećima bili grčki samostani i mnogo grčkih doseljenika. Ali su ta dva velikana u latinskom Rimu, na grobu Sv. Petra, pred samim papom, slaveći bogoslužje slavenskim jezikom, izrazili veliku ideju kršćanskoga jedinstva“.? Kardinal je, govoreći o osobama iz devetoga stoljeća, govorio o osjetljivim problemima svojega vremena, što u uvjetima neslobode nije rijedak postupak ni u književnosti, ni u drugim oblicima komuniciranja. Događaji iz prošlosti mogu, naravno, biti i izmišljeni i ,,stilizirani“, ali je kardinal svoj govor sazdao od provjerljivih činjenica, iako je riječ o vremenu, događajima i osobama iz vrlo daleke prošlosti, o kojima najčešće nemamo jako puno dokumenata, a za one koji su nam sačuvani ne možemo uvijek jamčiti da su vjerodostojni. No, gore GRIVEC 1985: 51-52. 40