Nataša Dimitrijević, Mateo Žagar: Najstarije štokavske inovacije u glagolskoj morfologiji Rasprave 41/2 (2015.), str. 263283 još od 7. st. postupno dijeljen na narječja; unutar njegove zapadnojužnoslaven- ske inačice u toj posljednjoj, općeslavenskoj fazi praslavenskoga, razvijali su se slovensko, kajkavsko, čakavsko, zapadnoštokavsko i istočnoštokavsko narječje (Matasović 2008: 66). Ta minimalna dijalektološka podijeljenost bila je dovolj- na za razvoj narječja kakva na ovom području od Slovenije do Bugarske i Ma- kedonije danas imamo“. Dubrovački su građani upotrebljavali svoj vlastiti sla- venski govor, raguzejski i latinski jezik. Latinski je u početku bio prvi i službe- ni jezik, ali kako je slavensko stanovništvo počelo prevladavati, tako je počeo širiti registre svoje uporabe na račun latinskoga i romanskoga (u službenoj, od- nosno javnoj uporabi). Slavenski jezik većini je stanovništva u razdoblju od 12. do 15. stoljeća materinski jezik, pa je zato bio i dominantan, iako se u školama u urbanim sredinama uglavnom poučavalo na latinskom ili talijanskom jer su i učitelji bili uglavnom iz Italije. 'Na cijelom prostoru istočno od rijeke Krke kroz srednji je vijek temeljno pi- smo za hrvatski jezik bila ćirilica, a na prostoru zapadno od Krke glagoljica. Analizirane listine pisane su ćirilicom, a ćirilička se pismenost pojavila ondje zasigurno i prije 11. stoljeća, tek nešto kasnije nego glagoljička. Štoviše, u Dub- rovniku je ćirilica ostala dominantnim pismom za slavensku riječ sve do 16. stoljeća, kada se još uvijek održava tradicija pisanja važnijih knjiga na ćirilici: naš ćirilički prvotisak Oficij s molitvama Bogorodici i s molitvama Svete Brigi- te (Venecija 1512., II. izdanje 1571.), Libro od mnozijeh razloga (1520.), Dub- rovački lekcionar iz prve polovice 15. st., Lajpciški lekcionar iz druge polovice istoga stoljeća, otisnuti dubrovački Nauk krstjanski (Venecija 1583.)* Štokavsko je narječje danas uvjerljivo najzastupljenije u cijelom pregledu srednjojužnoslavenskoga kompleksa“, a i u srednjem je vijeku — kako se vidi na 'To se jezično područje često naziva srednjojužnoslavenskim dijasistemom. (O pojmu i problematici naziva v. Brozović 1960, 1970, 1985, Lisac 1996, Matasović 2008.) * Čirilica je u srednjem vijeku bila proširena i izvan područja na kojemu je zabilježena čvrsta ćirilička tradicija (ćirilicom se pisalo sve do Istre), dakle i puno zapadnije od rijeke Krke, te se prožimala s glagoljicom neovisno o tekstovnom tipu (dokaz za to su ćirilička slova na Supetar- “skom ulomku, Bašćanskoj ploči, Kninskom ulomku, Plastovskom ulomku, svima iz 11. odnosno 12. st.). 'Također, iako Dubrovnik ima u srednjem vijeku ćiriličku pismenost, u samom gradu i njegovoj okolici možemo pronaći glagoljičke tekstove još iz 11. stoljeća (Konavoski nalpis, Nalpis iz Župe dubrovačke). * — Pod terminom ,,srednjojužnoslavenski" nismo podrazumijevali sveukupnost štokavštine, akavštine i kajkavštine prema modelu koji bi bio odgovarao nekad uvriježenom ,.hrvatsko-srp- skom/srpsko-hrvatskom"' konceptu. Noviji su radovi dobro pokazali da se tako izveden prajezik ne može rekonstruirati, da sve te sastavnice zapravo nemaju zajedničku nijednu inovaciju (Hol- zer 2011: 7, Matasović 2008: 64-67, Lukežić 2012: 11-13). Oslobođen od takva tumačenja, ter- min ,srednjojužnoslavenski"' može zacijelo opstati za skupinu jezičnih varijeteta koje bismo i u suvremenom i u dijakronijskom smislu, ponajprije dakle na razini dijasustava, najlakše mog- li izjednačiti sa štokavštinom. Zbog tradicionalne obilježenosti termina ,štokavski" odnosno »štokavština"' po svojim dijalektološkim okvirima (uz paralelan odnos prema čakavskom i kaj- kavskom), nisu prikladni da označuju nadređenu — jezičnu razinu, u genetskom smislu, Pitanje u 265