Nataša Dimitrijević, Mateo Žagar: Najstarije štokavske inovacije u glagolskoj morfologiji
Rasprave 41/2 (2015.), str. 263283

 

još od 7. st. postupno dijeljen na narječja; unutar njegove zapadnojužnoslaven-
ske inačice u toj posljednjoj, općeslavenskoj fazi praslavenskoga, razvijali su se
slovensko, kajkavsko, čakavsko, zapadnoštokavsko i istočnoštokavsko narječje
(Matasović 2008: 66). Ta minimalna dijalektološka podijeljenost bila je dovolj-
na za razvoj narječja kakva na ovom području od Slovenije do Bugarske i Ma-
kedonije danas imamo“. Dubrovački su građani upotrebljavali svoj vlastiti sla-
venski govor, raguzejski i latinski jezik. Latinski je u početku bio prvi i službe-
ni jezik, ali kako je slavensko stanovništvo počelo prevladavati, tako je počeo
širiti registre svoje uporabe na račun latinskoga i romanskoga (u službenoj, od-
nosno javnoj uporabi). Slavenski jezik većini je stanovništva u razdoblju od 12.
do 15. stoljeća materinski jezik, pa je zato bio i dominantan, iako se u školama
u urbanim sredinama uglavnom poučavalo na latinskom ili talijanskom jer su i
učitelji bili uglavnom iz Italije.

'Na cijelom prostoru istočno od rijeke Krke kroz srednji je vijek temeljno pi-
smo za hrvatski jezik bila ćirilica, a na prostoru zapadno od Krke glagoljica.
Analizirane listine pisane su ćirilicom, a ćirilička se pismenost pojavila ondje
zasigurno i prije 11. stoljeća, tek nešto kasnije nego glagoljička. Štoviše, u Dub-
rovniku je ćirilica ostala dominantnim pismom za slavensku riječ sve do 16.
stoljeća, kada se još uvijek održava tradicija pisanja važnijih knjiga na ćirilici:
naš ćirilički prvotisak Oficij s molitvama Bogorodici i s molitvama Svete Brigi-
te (Venecija 1512., II. izdanje 1571.), Libro od mnozijeh razloga (1520.), Dub-
rovački lekcionar iz prve polovice 15. st., Lajpciški lekcionar iz druge polovice
istoga stoljeća, otisnuti dubrovački Nauk krstjanski (Venecija 1583.)*

Štokavsko je narječje danas uvjerljivo najzastupljenije u cijelom pregledu
srednjojužnoslavenskoga kompleksa“, a i u srednjem je vijeku — kako se vidi na

 

 

'To se jezično područje često naziva srednjojužnoslavenskim dijasistemom. (O pojmu i
problematici naziva v. Brozović 1960, 1970, 1985, Lisac 1996, Matasović 2008.)

* Čirilica je u srednjem vijeku bila proširena i izvan područja na kojemu je zabilježena
čvrsta ćirilička tradicija (ćirilicom se pisalo sve do Istre), dakle i puno zapadnije od rijeke Krke, te
se prožimala s glagoljicom neovisno o tekstovnom tipu (dokaz za to su ćirilička slova na Supetar-
“skom ulomku, Bašćanskoj ploči, Kninskom ulomku, Plastovskom ulomku, svima iz 11. odnosno 12. st.).
'Također, iako Dubrovnik ima u srednjem vijeku ćiriličku pismenost, u samom gradu i njegovoj okolici
možemo pronaći glagoljičke tekstove još iz 11. stoljeća (Konavoski nalpis, Nalpis iz Župe dubrovačke).

* — Pod terminom ,,srednjojužnoslavenski" nismo podrazumijevali sveukupnost štokavštine,

akavštine i kajkavštine prema modelu koji bi bio odgovarao nekad uvriježenom ,.hrvatsko-srp-
skom/srpsko-hrvatskom"' konceptu. Noviji su radovi dobro pokazali da se tako izveden prajezik
ne može rekonstruirati, da sve te sastavnice zapravo nemaju zajedničku nijednu inovaciju (Hol-
zer 2011: 7, Matasović 2008: 64-67, Lukežić 2012: 11-13). Oslobođen od takva tumačenja, ter-
min ,srednjojužnoslavenski"' može zacijelo opstati za skupinu jezičnih varijeteta koje bismo i
u suvremenom i u dijakronijskom smislu, ponajprije dakle na razini dijasustava, najlakše mog-
li izjednačiti sa štokavštinom. Zbog tradicionalne obilježenosti termina ,štokavski" odnosno
»štokavština"' po svojim dijalektološkim okvirima (uz paralelan odnos prema čakavskom i kaj-
kavskom), nisu prikladni da označuju nadređenu — jezičnu razinu, u genetskom smislu, Pitanje u

 

 

   

      

 

 

265