latinica će potisnuti glagoljicu, a sva kasnija nastojanja oko izdavanja glagoljskih knjiga epizodnog su značenja.' Slavenski jezik i liturgija nisu u Hrvatskoj imali onakvu zaštitu mogućnika, crkvenih i svjetovnih, kakvu su imali u nekih drugih slavenskih naroda. Ipak, ne bismo smjeli taj problem jednostrano promatrati — ne smijemo sve uspjehe glagoljaškog svećenstva pripisivati samo njihovu žilavom rodoljublju. Pogotovo ne bismo smjeli robovati naslijeđenoj shemi po kojoj su glagoljaši neobrazovani ali privrženi svojemu narodu, dok bi za latinaše vrijedilo obrnuto. Razumije se da je bilo i ozbiljnih napetosti među njima, ali niz važnih osoba iz našega srednjovjekovlja i renesanse bili su u Europi poznati pisci latinskoga jezičnoga izraza, a ujedno dobri znalci i nerijetko zaštitnici glagoljaške tradicije, one, dakle, tradicije koja je u svemu otvorena zapadnim utjecajima (posebice od 13. stoljeća dalje) a njezina se zatvorenost očituje u neprihvaćanju latinskoga kao jezičnog izraza priopćajnih i uopće civilizacijskih potreba. 'Nabrojimo nasumce odabrane naslove srednjoeuropske književnosti: Miracoli della gloriosa Vergine, De mortu prologus, Altercatio corporis et animae, Fiore de virti, Modus bene vivendi ad sororem, Quadriga spirituale, Manipulum curatorum, Disticha moralia Catonis, Paradisus animae, Visio Tundali, Sermones de sanctis, Ars bene moricndi, Legenda aurea itd. Sve to imamo i u glagoljicom pisanim našim prijevodima! A što se osoba tiče koje ruše pojednostavlje- nu opreku o glagoljašima i latinašima, spomenimo neke: Novak Disislavić iz plemena Mogo- rovića, pisac i iluminator čuvenoga glagoljičkog Novakova misala (1386), inače magistar i kraljevski vitez Ludovika I. Anžuvinca; Franjo Jožefić, senjski biskup, diplomat u službi Ivana Zapolje; Georgius de Sclavonia, sorbonski student i nastavnik, poliglot i teološki pisac, ostavio nam je, između ostalog, i poznati glagoljski abecedarij; Nikola Modruški, znatan latinistički humanistički pisac i autor poznatog traktata u obranu slavenskog bogoslužja; pokretač i rukovoditelj riječke glagoljske tiskare, biskup Šimun Kožičić i još poneki.* Sačuvati »jazik otačaski« svima im je na srcu: popovi glagoljaši u svakoj prilici daju do znanja da jesu i žele biti pravim pripadnicima Katoličke crkve, ali su protiv posvemašnje premoći latinskoga jezika. U Prvotisku misala (1483) stavili su u kolofon datum 22. veljače da bi još jednom istaknuli kako žele biti pravim podanicima Petrova prijestolja (koje se toga dana slavi), ali misal je hrvats- kocrkvenoslavenski a ne latinski! Prvi u Europi koji nije bio otisnut latinskim jezikom. Općeslavenski književni jezik bio je, kao što smo već rekli, instrumentom izražavanja civilizacijskih potreba na vrlo širokom slavenskom području. Njegovu jasno izraženu normu počeli su nagrizati elementi narodnih idioma, pa tako i hrvatski, ali to ne znači »da su pojavni intenzitet i promjena bili takvi da bi mogli dovesti do degradacije i definkcionalizacije norme« (E. Hercigonja). Na točnost takva zaključka upućuje i najstariji spomenik hrvatske redakcije staroslavenskog jezika — Bećki listići, pergamentni dvolist s početka 12. stoljeća, kao i svi tekstovi pisani ili tiskani hrvatskostaroslavenskim jezikom. Pitanje o »nagrizanju« norme, o supostojanju više normi itd. jedno je od ključnih za razumijevanje književnojezične problema- tike hrvatskoga glagoljaštva. Vrlo često se, naime, ukupnost njihovih tekstova jednostrano veže uz staroslavenski jezik i onda se tvrdi da su taj jezik slabo znali. Usuprot toj tezi pokušao sam u najnovije vrijeme pokazati: a) da u hrvatskoglagoljskim tekstovima ima manje elemenata 7 Isto kao 6, str. 51. J. Hamm kaže da »... sve što je poslije prvih decenija XVI. vijeka glagoljicom štampano predstavlja cpizode — protestantsku (u drugoj polovici XVI. vijeka) i znatno dulju protureformacijsku (od sredine XVII. do druge polovice XIX. vijeka), kada je rusifikacija kojusu provodili Levaković, Karaman i drugi učinila da je crkvenoslavenski jezik kod Hrvata prestao biti faktor koji je pozitivno utjecao na kulturu naroda«. * R. Katičić, Korijeni i pretpostavke hrvatske renesansne književnosti, Studia Slavica Hung. XXV, Budimpešta 1979. 379