složene sintatičke konstrukcije, izraze za apstraktne pojmove, pravnu i crkvenu terminologiju: po svemu tome razlikovao se od svih drugih slavenskih jezika i čak možemo pretpostaviti da se od svakoga od njih jače razlikovao nego oni međusobno. Svaka je sredina s vremenom mijenjala općeslavenski književni jezik i koristila se njime pri oblikovanju svojega posebnog književnog jezika. Taj se proces može pratiti i u istočnoslavenskim i u južnoslavenskim jezicima. Tako se prvi slavenski književni jezik našao na udaru slavenskih narodnojezičnih stihija te grčkih i latinskih utjecaja. On je u svim slavenskim zemljama gdje je upotrebljavan bio premoćan narodnim idiomima po jasnoći svojih normi, po bogatom leksiku, po razvijenoj frazeologiji, po sintaktičko-stilističkoj iznijansiranosti. Ipak, i narodni su idiomi imali jednu, i to važnu pred- nost: bili su domaći i bliski i broj onih koji su se njima služili bio je znatno veći od tankog sloja znalaca koji su vladali i jednim i drugim sustavom. Dakako, razliku između općeslavenskoga književnog jezika i narodnih idioma ne treba preuveličavati: kad bi se, naime, uklonilo ono što je tomu jeziku donijelo »poknjiževljenje«, ostao bi fonološki sustav gotovo isti kao u drugih slavenskih jezika, rječnički fond u velikoj mjeri zajednički itd. To, međutim, ne držim dovoljnim da se općeslavenski književni jezik tretira kao stil narodnih slavenskih jezika. I prvi tekstovi na slavenskom idiomu u Hrvatskoj nastat će u vezi s ćirilometodskom djelatnošću. Najstariji za koji znamo iz druge su polovice 11. stoljeća, ali nema nikakve sumnje da je kod Hrvata i slavensko pismo (glagoljica) i slavensko bogoslužje postojalo ranije.* Ono je trajalo barem jedno stoljeće unatoč zabranama. Na trećoj splitskoj sinodi 1060. godine jedan je od zaključaka da se ne smije zaređivati one Hrvate koji ne nauče latinski. To je ono isto vrijeme iz kojega imamo prve pisane spomenike. Provođenje sinodalnih zaključaka nije očito lako: nakon jednoga stoljeća (925/1060) ponovno se zabranjuje isto. U dvanaestom, a posebice u početku trinacstog stoljeća bizantska snaga na Balkanu slabi, pa će od polovice toga stoljeća i hrvatski glagoljaši potpuno preuzeti rimske crkvene običaje i obrede. Dotad je već bio oblikovan poseban tip hrvatske uglate glagoljice koja se nije odlikovala samo uglatom stilizacijom, nego je karakteristično njezino udešavanje za bilježenje hrvats- kočakavskog fonološkog sustava. U 13. stoljeću Rimska se kurija još nada da je moguće pomirenje s Istočnom crkvom, pa su na Lateranskom koncilu (1215) izrečene formulacije koje dopuštaju uporabu nelatinskih jezika u liturgiji. Je li to donijelo kakvih prešutnih dopuštenja i hrvatskim glagoljašima, nije poznato. Nekoliko desetljeća kasnije papa Inocent IV. dopušta senjskom biskupu Filipu da se prilagodi svećenstvu koje u njegovoj biskupiji obavlja liturgiju na slavenskom jeziku (1248), a 1252. dopušta, preko krčkoga biskupa, omišaljskim benediktin- cima da nastave tradiciju slavenske liturgije u svojem samostanu. Ta su dopuštenja iz 13. stoljeća, a poznato je da su 14. i 15. stoljeće vrijeme najproduktivnijeg književnog stvaranja glagoljaškog svećenstva i da se glagoljanje širi i u okolicu Splita, u Liku, Krbavu, Pounje i Pokuplje. Krajem 15. stoljeća glagoljaši tiskaju i svoju prvu knjigu (Prvotisak Misala, 1483, dakle samo tridesetak godina nakon Gutenberga). To je bio vrhunac: u to doba počet će i pad i prestat će razdoblje tzv. indigene hrvatske redakcije općeslavenskoga književnog jezika,“ * Najsnažnije svjedočanstvo su papinska pisma. God. 925. papa Ivan X. piše jedno pismo dalmatinskom episko- patu i u njemu prigovara biskupima što prešutno odobravaju širenje »Melodove nauke« i traži od njih da se liturgija obavlja po običaju Rimske crkve. Drugo je pismo upućeno hrvatskom kralju Tomislavu i zahumskom knezu Mihajlu u kojemu papa apelira na vladare da se založe kako bi se misa služila na latinskom, a ne na barbarskom jeziku. * _J, Hamm, Hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika, »Slovo« 13, Zagreb 1963, str. 43-68. 378