Prikazi. NU 52/2, 2015.,str: 267-337 grafijske geminate, palatalizacije i rotacizam. U svom zaključku iznosi jezične osobi- tosti odabranih misala koje mogu biti relevantne pri donošenju konačnih sudova o hrvatskoglagoljskim misalima i njihovim međusobnim vezama. Mateo Žagar autor je teksta “Karakteristična grafijska rješenja u Muci Hrvojeva misala". Premda je Hrvojev misal prepisan u okolici Splita, to nije prostor kojem je on bio namijenjen, a dokazzatto je činjenica da se glagoljička produkcija na tom prostoru više nije širila. Analizirajući grafijski Muku Hrvojeva misala autor je potvrdio visoku uređenost glagoljskog pisma kao ustavnoglagoljičkoga, i to na nekoliko razina: linij- skoj razini, na planu ligaturne organizacije, kraćenja riječi, interpunkcije, uporabe majuskulnih slova i slovnoga inventara. Tako, među ostalim, govori o uporabi točkica između sintaktičkih cjelina koje nisu rezultat gramatičkog pristupa ortografiji, nego potreba da se olakša glasno čitanje. Znak križa koji je u tekstovima često u uporabi od 14. stoljeća oznaka je ulomaka koje govori Krist, odnosno pjevač njegovih riječi, a interpretirani su i ostali znakovi koji se javljaju u pojedinim misalima. Ujedno je pre- dočio osnovne informacije o vizualnoj organizaciji hrvatskih, i to ustavnoglagoljičkih tekstova. Ovom je studijom autor čitateljima približio pulsiranje glagoljičkoga teksta i dio njegova razvojnog puta. Zajedno s Antonijom Zaradijom Kiš Mateo Žagar je autor još dvaju članaka. Prvi od njih je “Muka po Mateju u Hrvojevu misalu i Hvalovu zborniku: kulturološke, tek- stološke, jezične i ortografske odrednice" u kojem nam autori predstavljaju Hrvojev misal kao vrhunsko djelo hrvatskoga glagoljaštva i Hvalov zbornik kao remek-djelo bosanskih krstjana. Razlike na u naslovu navedenim razinama svjedoče o različitim smjerovima širenja utjecaja staroslavenske baštine. Kao širi kontekst autori raz- matraju rješenja iz Muke po Mateju iz Vatikanskog misala illirico 4. iz 14. stoljeća i Assemanijeva evanđelistara iz 11. stoljeća. Drugi tekst istih autora je “Muka po Mateju u Parčićevu misalu: kulturološke i jezične odrednice", koji je svojom tematikom svojevrsna nadopuna prethodnoj analizi. Autori analiziraju Muku po Mateju u tekstu koji je tristotinjak godina mlađi od Hrvojeva misala. Uspoređujući tekst Muke u Parčićevu misalu, Assemanijevu evan- đelistaru, Vatikanskom misalu illirico 4 i Prvotisku misala na leksičkoj, morfo(fono) loškoj i sintaktičkoj razini, ustanovili su da je Parčić namjerno redigirao tekst Muke prema tekstovima staroslavenskog kanona. Autori donose niz važnih zaključaka te nas upućuju na to da je namjera Parčićeva misala bila da se prijevod Evanđelja vrati na zajednički, sveslavenski početak, s blagim hrvatskim naznakama tako da je staroslavenska osnovica bila neprijeporna. Zadnji tekst u knjizi, “Muka našega Gospodina - primjeri uglazbljenih tekstova iz tradicije glagoljaškoga pjevanja", napisala je Gorana Doliner. Tekst naoko odudara od ostalih tekstova u knjizi, naime riječ je o glagoljskim tekstovima koji su se izvodili pje- vanjem. Glagoljaško pjevanje sačuvalo se uglavnom usmenim prenošenjem tijekom 11. stoljeća kao posebno hrvatsko liturgijsko pjevanje prema zapadnom crkvenom obredu. To pjevanje traje usporedo s latinskim od 9. do 17. stoljeća, a održalo se i do danas. Ono se proučava na temelju sačuvanih dokumenata. Najstariji takav doku- ment datiran je iz 1177. godine kada je papa Aleksandar IIl. posjetio Zadar. Posebni znakovi vezani uz pjevanje pronađeni su u Misalu kneza Novaka iz 1368. godine, Hr- vojevu misalu iz 1404. godine itd. Nadalje, autorica navodi imena istraživača koji su proučavali tu problematiku, kao i nazive srednjovjekovnih tekstova koji su proučeni, 332