Prikazi. NU 52/2,2015., str. 267-337 Calvariae locus (Kalvarija). Apokrifna legenda kaže da je Krist pokopan na istom mjestu gdje je pokopan Adam, te se tako povezuju Adamov grijeh i Kristova žrtva, tj. drvo života i Kristova smrt. U hrvatskim biblijskim tekstovima prilikom prevođenja toponima Golgota, odnosno Kalvarija isprepliće se više tekstualnih i jezičnih tradi- cija. Autorica nas podsjeća da se prema tekstološkim osobinama biblijskih perikopa misali dijele u dvije matice: sjevernu, krčko-istarsku nastalu u 12. stoljeću zadarsko-krbavsku iz prve polovice 14. stoljeća, pri čemu se južna skupina sve više udaljava od grčkog i staroslavenskog predloška, tj. postupno se približava Vulgati- nim tekstovima. Ako promatramo nazive za Kalvariju u starijoj, sjevernoj skupini hrvatskoglagoljskih misala (Vatikanski misal Borg. illir. 4, Ročki misal, Prvi i Drugi Ljubljanski misal i Kopenhagenski misal), vidjet ćemo da se upotrebljavaju tuđice grčkog porijekla (Golgota, Kranievo mčsto). Za razliku od toga, u misalima južne sku- pine (Misal kneza Novaka, Novljanski misal i dr.) vidljivo je prilagođavanje latinskim predlošcima (Kalvarie, Kalvarie mčsto, Kalvarievo mesto). Nadalje, autorica navodi kako glase prijevodi tog biblijskog toponima u Pariškom zborniku, Bernardinovu lekcionaru, u štokavskom (dubrovačkom) Ranjininom lekcionaru, Zadarskom lekcio- naru, Bandulavićevu lekcionaru, koji je namijenjen bosanskim katolicima, kajkavskoj Postilli Antuna Vramca, Kašićevom i Katančićevom te Škarićevu prijevodu Biblije. Suvremeni hrvatski biblijski prijevodi (Stadlerov, Jeruzalemska Biblija, Šarićeva Biblija) odlučuju se za hrvatsku riječ lubanja. Na kraju članka autorica navodi sve nazive za mjesto Isusove Muke čime nas podsjeća na hrvatsku jezičnu raznolikost na primjeru samo jednog jedinog pojma. Drugi tekst Vesne Badurine-Stipčević “Muka Kristova po Marku u hrvatskogla- goljskom Pariškom zborniku Slave 73" obrađuje navedeni tekst u odnosu na isti tekst u misalima: Vatikanski Borg. illir. 4. s početka 14. stoljeća i Novakov misal iz 1368. godine. Nizom primjera pokazala je tekstualne veze između navedenih misala i Pariškog zbornika. Zaključuje da se tekst u Pariškom zborniku bolje slaže s Mukom po Marku u Novakovu misalu, što upućuje na zavisnost zborničkog teksta od južne redakcije misala koja je redigirana prema latinskom predlošku. Osim utjecaja latin- skog predloška, u tekstu Muke u Pariškom zborniku izražene su i jezične inovacije na fonološkoj, morfološkoj i leksičkoj razini. Autorica zaključuje da obrađivani tekst Muke po Marku nasljeduje staroslavensku tradiciju te je spona prema mlađim, na- rodnim jezikom pisanim književnim spomenicima. Marinka Šimić doprinijela je ovom Zborniku tekstom “Jezik Muke po Mateju u hrvatskoglagoljskim misalima“. Analizu je napravila na šesnaest misala, od čega je 14 rukopisnih i 2 tiskana. Muka po Mateju sastavni je dio Temporala, a pjeva se na Cvjetnu nedjelju. S obzirom na to da je Temporal najstariji i najstandardiziraniji dio misala, moglo se pretpostaviti da u proučavanim kodeksima neće biti većih jezičnih inovacija. Inovacije ipak postoje, i to zbog česte uporabe teksta koji se mnogo puta čitao i uglavnom su ga interpretatori znali napamet, a to je uzrokovalo pojavljivanje značajnih jezičnih raznolikosti u pojedinim misalima. Autorica istražuje koliko je u pojedinom tekstu očuvana staroslavenska jezična norma, tj. koliko je koji tekst pomlađen hrvatskim inačicama. Analizu je provela na fonološkoj razini pri čemu analizira poluglasove u različitim pozicijama, bilježenje jata i njegovu realizaciju u gramatičkim morfemima, zamjenicama, prilozima i glagolima. Analizirala je i refleks glasa e, slogotvorno r i /, suglasničke skupine žd i čr, slovo €, alternacije f/p-v, v/b, 331