OCJENE 1 PRIKAZI SLOVO 66 (2016) Latinički prijepis glagoljskoga izvornika izradili su Tanja KUŠTOVIĆ, Vesna BADURINA STIPČEVIĆ i Mateo ŽAGAR. Autor njegove koncep- cije Mateo ŽAGAR obrazlaže primijenjena načela u poglavlju naslovljenu Slovopis i ortografija u glagoljičkom »Novom testamentu« (1562.): načela latiničkog prijepisa, s posebnim osvrtom na funkcionalnost rješenja koje su odabrali hrvatski protestanti. Odlučivši slijediti osnovnu namjeru iz- danja, autori latiničkoga prijepisa željeli su osigurati njegovu dostupnost što širem krugu čitatelja, zbog čega su pri priređivanju izvornika odabra- li kombiniranu metodu. Drugim riječima, od transliteracije uobičajene u znanstvenim i stručnim krugovima odstupili su većim iskorakom prema transkripciji u pojedinim rješenjima (npr. bilježenje protetičkoga / ispred početnoga e, kao u est > jest), no pritom su nastojali uspostaviti što jasnija i dosljednija načela, prema kojima svaki istraživač može lako rekonstrui- rati stanje iz izvornika. Primijenjena načela latiničkoga prijepisa gotovo se potpuno podudaraju u obama svescima; jedina je iznimka uvođenje grafij- skoga razlikovanja dvaju znakova (apostrofa) za nekadašnji poluglas (jer) u drugome izdanju Alojz JEMBRIH, trenutačno zasigurno najbolji poznavatelj djelatnosti hrvatskih protestanata, ujedno je i autor pogovora objavljena na kraju prvoga dijela, naslovljena »Novi testament« (1562., 1. dio) u prevoditeljskom i kul- turološkom vidiku, u kojemu ponovno — na tragu svojih prethodnih radova o toj temi — pobliže predstavlja okolnosti nastanka toga najopsežnijeg izdanja i najzahtjevnijeg »projekta« uraške tiskare na glagoljici, a koji pogovor va- lja promatrati kao cjelinu s opsežnim pogovorom otisnutim 2007. godine uz pretisak glagoljičkoga Novoga testamenta. S obzirom na složenu organiza- ciju poslova u tiskari smještenoj u dvorcu Amandenhof kraj Uracha — koju je ustupio wiirttemberški vojvoda Krištof, a pokrenuo barun Ivan Ungnad, ostavši zapamćen ne samo kao njezin vlasnik nego i najvažniji novčani po- dupiratelj — Jembrih predlaže da bi se moglo govoriti o Ungnadovoj tiskari u Urachu ili čak o Ungnadovu biblijskom zavodu u Urachu jer je dvorac, unatoč tomu što je ponajprije bio namijenjen tiskarskoj djelatnosti, uključi- vao i prevođenje Biblije i drugih priručnika na hrvatski jezik. Premda je u svim djelima naveden Tiibingen kao mjesto izdanja — prema tada uvriježe- nu načelu navođenja najbližega sveučilišnoga grada — Jembrih ističe da su hrvatska protestantska glagoljička i ćirilička djela (dakle i Novi testament) 234