OCJENE 1 PRIKAZI SLOVO 66 (2016) tiskana upravo u spomenutoj tiskari kraj Uracha, koja je djelovala od 1561 do 1565. godine, dok su ona latinička, kao i slovenska, bila objavljena u tiskari Ulricha Morharta u Tiibingenu. Posla oko prevođenja Biblije na hrvatski jezik prihvatio se njezin upra- vitelj Primož Trubar na poticaj Petra Pavla Vergerija ml., no s obzirom na to da, kako sam ističe, nije dovoljno poznavao hrvatski jezik, morao je oko sebe okupiti suradnike koji bi imali potrebna znanja i vještine za ostvarenje toga projekta. Drugim riječima, koji bi dobro znali slovenski, latinski, nje- mački, ali i »dalmatinski« i »bosanski« te čitati i pisati glagoljicu i ćirilicu. Glavnim je prevoditeljem tako postao Stjepan Konzul, a u tom mu se poslu uskoro pridružuje i Antun Dalmatin. Pri njegovu su se prevođenju služili višestrukim predlošcima, o čemu izvješćuje Trubar: imali su uza sebe više latinskih, njemačkih i talijanskih, čak i čeških, prijevoda Biblije, oslanjanju- ći se ponajviše na prijevod Svetoga pisma Erazma i Luthera, no istovremeno raspolažući i nekom hrvatskom misnom knjigom objavljenom latinicom u Veneciji. Jembrih pretpostavlja da je riječ o drugome izdanju Lekcionara Bernardina Splićanina, uvjerivši se usporedbom teksta Evanđelja po Mateju (20-28) u obama izvorima u »obostranu doslovnost tekstova«. Sve to do- voljno upozorava na složenost, odnosno nužnu višeslojnost u prvome redu sintaktičkih istraživanja jezika ne samo Novoga testamenta već i drugih hr- vatskih protestantskih izdanja, i to posebice imamo li na umu činjenicu da e prvi dio Novoga testamenta jedno od djela prevedenih sa slovenskoga jezika (prema Trubarovim predlošcima) na hrvatski (ostala su, kako navodi Jembrih, Katekizam, Abecedarium, Artikuli i Crkvena ordinga), a tako i mo- gućnost da je sudjelovanje Matije Popovića i Ivana Maleševca u korekturi Novoga testamenta (i Ednih kratkih razumnih naukov) — dvojice »uskočkih duhovnika« koji su tek četiri mjeseca bili dio Konzulova prevoditeljskog tima zbog Trubarove brige da osigura veću jezičnu, ponajprije pravopisnu i leksičku, ispravnost tekstova — također ostavilo svoj trag. Zahvaljujući ov- dje prikazanu latiničkomu prijepisu, uskoro bismo mogli raspolagati kon- kretnijim saznanjima o jezičnoj i tekstovnoj slojevitosti Novoga testamenia, kao i konkretnijim i preciznijim uvidom u različitost koncepcije njegova glagoljičkoga i ćiriličkoga izdanja. Prošlo je upravo stotinu godina od kapitalne studije .Jezik hrvatskih pro- testantskih pisaca Franje Fanceva, a o hrvatskim protestantskim izdanji- 235