OCJENE 1 PRIKAZI SLOVO 66 (2016)

tiskana upravo u spomenutoj tiskari kraj Uracha, koja je djelovala od 1561
do 1565. godine, dok su ona latinička, kao i slovenska, bila objavljena u
tiskari Ulricha Morharta u Tiibingenu.

Posla oko prevođenja Biblije na hrvatski jezik prihvatio se njezin upra-
vitelj Primož Trubar na poticaj Petra Pavla Vergerija ml., no s obzirom na
to da, kako sam ističe, nije dovoljno poznavao hrvatski jezik, morao je oko
sebe okupiti suradnike koji bi imali potrebna znanja i vještine za ostvarenje
toga projekta. Drugim riječima, koji bi dobro znali slovenski, latinski, nje-
mački, ali i »dalmatinski« i »bosanski« te čitati i pisati glagoljicu i ćirilicu.
Glavnim je prevoditeljem tako postao Stjepan Konzul, a u tom mu se poslu
uskoro pridružuje i Antun Dalmatin. Pri njegovu su se prevođenju služili
višestrukim predlošcima, o čemu izvješćuje Trubar: imali su uza sebe više
latinskih, njemačkih i talijanskih, čak i čeških, prijevoda Biblije, oslanjanju-
ći se ponajviše na prijevod Svetoga pisma Erazma i Luthera, no istovremeno
raspolažući i nekom hrvatskom misnom knjigom objavljenom latinicom u
Veneciji. Jembrih pretpostavlja da je riječ o drugome izdanju Lekcionara
Bernardina Splićanina, uvjerivši se usporedbom teksta Evanđelja po Mateju
(20-28) u obama izvorima u »obostranu doslovnost tekstova«. Sve to do-
voljno upozorava na složenost, odnosno nužnu višeslojnost u prvome redu
sintaktičkih istraživanja jezika ne samo Novoga testamenta već i drugih hr-
vatskih protestantskih izdanja, i to posebice imamo li na umu činjenicu da
e prvi dio Novoga testamenta jedno od djela prevedenih sa slovenskoga
jezika (prema Trubarovim predlošcima) na hrvatski (ostala su, kako navodi
Jembrih, Katekizam, Abecedarium, Artikuli i Crkvena ordinga), a tako i mo-
gućnost da je sudjelovanje Matije Popovića i Ivana Maleševca u korekturi
Novoga testamenta (i Ednih kratkih razumnih naukov) — dvojice »uskočkih
duhovnika« koji su tek četiri mjeseca bili dio Konzulova prevoditeljskog
tima zbog Trubarove brige da osigura veću jezičnu, ponajprije pravopisnu i
leksičku, ispravnost tekstova — također ostavilo svoj trag. Zahvaljujući ov-
dje prikazanu latiničkomu prijepisu, uskoro bismo mogli raspolagati kon-
kretnijim saznanjima o jezičnoj i tekstovnoj slojevitosti Novoga testamenia,
kao i konkretnijim i preciznijim uvidom u različitost koncepcije njegova
glagoljičkoga i ćiriličkoga izdanja.

Prošlo je upravo stotinu godina od kapitalne studije .Jezik hrvatskih pro-
testantskih pisaca Franje Fanceva, a o hrvatskim protestantskim izdanji-

 

235