346 Slavia 83, 2014, seš. 3
Usporeditši slovni poredak i nazive slova u alfabetu i azbuci, autor ustvrđuje da u
glagoljici prevladavaju nazivi po leksičkome i slogovnom načelu. Većina leksema ima poj-
movno značenje, nerijetko apstrakino, dok su nazivi drugih slova načinjeni prema slo-
govnome načelu, pri čemu se posebno zadržava na onima koji su novijeg postanja (npr.
nazivi z jat, đeru, jerove, jeri), a potom komentira i one čija imena nisu zastjedočena,
odnosno koji su se rabili prema grčkome (npr. ks, ps, ita). Naglašava posebnost podri-
jetla azbučnoga nazivlja, u veliku dijelu kojega se može prepoznati rečenice, što je imalo
votehničku funkciju, a u istoj je funkciji i struktura azbučnih molitva (akrostih sli
jedi azbučni poredak). Osobitu je pažnju Žagar usmjerio na glagoljske abecedarije
ksenografske i antohtone, iščitavajući što iz njih možemo doznati o arhaičnome ustroju
poretku glagoljskoga pisma te nazivima pojedinih slova. Ipak, zbog njihove neujed-
načenosti i međusobnih razlika poziva na oprez pri rekonstrukcij,ističući da su očigled-
no bili ponajprije pomoćno sredstvo pri pisanju.
Autor naglašava da je glagoljica u osnovi monografsko pismo, čiji se grafemski sustav
ložnio pod utjecajem ćiriličke prakse. lako je ona bila oblikovana za slavenski glaso
sustav, funkcija je pojedinih slova u najstarijim sačuvanim tekstovima bila isključivo pred-
stavljanje određenih grčkih glasova, odnosno bila su uvrštena prema grčkome uzoru.
'Trudeći se rekonstruirati samoglasnički i suglasnički sustav izvorne glagoljice, Žagar se
osvrće temeljitije i na odnos prema konkurentskome pismu, zaključujući da je ćirilica
doslovnije sljedila uzuse grčkoga srednjovjekovnog pisanja, gdje treba zato tražiti razloge
razlikama u pismovnom inventaru i distribuciji dvaju slavenskih pisama unatoč tomu
se njima fiksirao isti fonološki sustav.
U okviru ove paleografije obrađeni su i nadredni znakovi u glagoljičkim tekstovima
staroslavenskoga kanona kao sredstva grafetičkoga uređivanja teksta kojima se olakšava-
lo čitanje zbijene strukture (soriptura continu«), odnosno postizalo optičko diferencira-
nje. Korištenje nadrednih znakova zastupljenije je u ćirilici zbog sličnosti grčkome pisa-
nju, dok je u glagoljici oskudnije uz reduciranu uporabu mnogih znakova kojima se
raspolagalo pri pisanju grčkim slovima. U okviru ovoga poglavlja razmatraju se spiriti,
dijakritički znakovi palatalnosti, znakovi naglasaka i dužina te eklonetske notacije, korek-
turni apostrofi i titk
pogladlju .Pisanje brojeva u staroslavenskim rekstovima“ prikazan je nači
bilježenja brojeva u dvama slavenskim pismima, uz poseban obzir prema grčkome uzoru
pisanju brojeva.
utorov su fokus dospjeli i načini prenošenja staroslavenskih tekstova. Raspravlja
o transliteracijskim i transkripcijskim mačelima te prednostima i ograniče!
postupaka, oprimjerujući ih na jednome kanonskom glagoljičkom (Asse
evanđelje) i jednome kanonskom čiriličkom tekstu (Suprasaljski zbornik). Posebno se
osvrće na posebne znakove, kao što su jerovi, jusovi, jat, đen,šia i dr
Žagar se zadržava i na ,rubnom" području palcografije, koje smatra također iznim-
no važnim za proučavanje procesa pisanja kako se ne bi zanemarila njegova složenost,
odnosno važnost materijalnih i tehničkih usjeta u kojima je pojedini kodeks nastao. Radi
se o materijalnim okvirima rukopisnoga teksta i straničnome postavu, sustavnije i
opsežnije razrađenim u prethodnoj, već spomenutoj autorovoj knjizi Grafolingvistika srd.
njovjekovnih tekstova, a prema čemu se ovdje donose tek najvažniji izvadci, npr. veli
oblik kodeksa, način organiziranja araka i uveza, važnost materijala na kojemu se piše
(perzament:paic) i sredstava kojima se piše (trska, pero), tip straničnoga postava (stup-
U pregledmajeaiji gagojčki spomenika (čemu e na kruprložem i kraak pe-
gled osnovnih najstarijih ćiriličkih tekstova) awtor ne' uključuje samo tekstove tradi
cionalno shvaćene dijelom kanona već sve najstarije glagoljičke spomenike koji po pis
movnim kriterijima pripadaju XI. stoljeću, ali ne nužno i jezičnim; drugim riječima,