|. Eterović + METODOLOŠKI PRINOS(I) STJEPANA DAMJANOVIĆA.... * 9-17.

va opusa u cjelini. Izvrsna upoznatost sa stvaralaštvom i dosezima njegovih
prethodnika te veliko poštovanje prema ranijim istraživačima, čiji je niz
nastavio, zamjetni su u svim njegovim tekstovima. Njihove spoznaje nado-
građuje, a na pogreškama uči. Upravo se na tim temeljima oblikovala njegova
jedinstvena metodologija.

S ograničenjima se dotadašnjih slavističkih pristupa susreće još sedam-
desetih godina 20. stoljeća, istražujući jezične značajke Korizmenjaka Kolu-
nićeva zbornika. Ne zadovoljavajući se objašnjenjem koje zastupljenost sta-
rohrvatskih elemenata u tekstu promatra isključivo kao prodor elemenata
narodnoga govora, što bi sugeriralo impersonalnu, nesvjesnu i nenamjernu
radnju, Damjanović pokušava utvrditi postoji li kakva pravilnost u pojavi
različitih jezičnih sustava. Govoreći o terminima redakcija i recenzija, više
je puta upozorio na neprihvatljivost tvrdnji o nehotičnim glasovnim zamje-
nama i unosima (v. npr. 1994: 377). Dosljednost provedenih zamjena može
naime ukazivati samo na svjestan i namjeran postupak. Otad je utvrđivanje
glagoljaške koncepcije književnoga jezika i njezin opis u pojedinačnim tek-
stovima konstantom njegova opusa.

Starija je filološka metodologija, razvijana u okviru mladogramatičar-
ske paradigme, usporedbom staroslavenskih i starohrvatskih jezičnih eleme-
nata u pojedinome hrvatskome glagoljskome tekstu određivala stupanj nje-
gove jezične pomlađenosti,? a potom na temelju toga procjenjivala i njegovu
starost. Proučavanja su se jezika unutar takve mctudclugl_]c nerijetko koncen-
trirala isključivo na podrijetlo jezičnih elemenata i popisivanje starohrvatskih
inovacija. Proširenost je te metode moguće objasniti korpusom koji je dugo
bio u središtu slavističkih istraživanja — liturgijskim tekstovima. Budući da
na slavenskim jezicima ne postoje zapisi takve starine, prilagodba staro
venskoga jezika novonastalim govornim zajednicama i nastanak pojedinih
redakcija krajem 11., odnosno početkom 12. stoljeća omogućili su posredno
iščitavanje njihove najstarije jezične povijesti, osobito zahvaljujući autoritetu
i jezičnoj konzervativnosti liturgijskoga korpusa te relativnoj zatvorenosti
toga skupa. Zbog navedenih se razloga razmjeru staroslavenskoga i staro-
hrvatskoga jezika uobičajilo pristupati kao kronološkomu odnosu između
“starijeg" i “mlađeg", a prevladavanje je dijakronijskoga pristupa gurnulo

   

   

Pokušaj je uspostavljanja egzaktnih kriterija na temelju kojih bi se pojedini tekst mogao svrstati
u hrvatskostaroslavenski dio korpusa bio gdjekad motiviran praktičnim razlozima, kao što je
određivanje građe za rječnik hrvatske redakcije staroslavenskoga jezika (usp. Nazor, 1963).

10