|. Eterović + METODOLOŠKI PRINOS(I) STJEPANA DAMJANOVIĆA.... * 9-17. va opusa u cjelini. Izvrsna upoznatost sa stvaralaštvom i dosezima njegovih prethodnika te veliko poštovanje prema ranijim istraživačima, čiji je niz nastavio, zamjetni su u svim njegovim tekstovima. Njihove spoznaje nado- građuje, a na pogreškama uči. Upravo se na tim temeljima oblikovala njegova jedinstvena metodologija. S ograničenjima se dotadašnjih slavističkih pristupa susreće još sedam- desetih godina 20. stoljeća, istražujući jezične značajke Korizmenjaka Kolu- nićeva zbornika. Ne zadovoljavajući se objašnjenjem koje zastupljenost sta- rohrvatskih elemenata u tekstu promatra isključivo kao prodor elemenata narodnoga govora, što bi sugeriralo impersonalnu, nesvjesnu i nenamjernu radnju, Damjanović pokušava utvrditi postoji li kakva pravilnost u pojavi različitih jezičnih sustava. Govoreći o terminima redakcija i recenzija, više je puta upozorio na neprihvatljivost tvrdnji o nehotičnim glasovnim zamje- nama i unosima (v. npr. 1994: 377). Dosljednost provedenih zamjena može naime ukazivati samo na svjestan i namjeran postupak. Otad je utvrđivanje glagoljaške koncepcije književnoga jezika i njezin opis u pojedinačnim tek- stovima konstantom njegova opusa. Starija je filološka metodologija, razvijana u okviru mladogramatičar- ske paradigme, usporedbom staroslavenskih i starohrvatskih jezičnih eleme- nata u pojedinome hrvatskome glagoljskome tekstu određivala stupanj nje- gove jezične pomlađenosti,? a potom na temelju toga procjenjivala i njegovu starost. Proučavanja su se jezika unutar takve mctudclugl_]c nerijetko koncen- trirala isključivo na podrijetlo jezičnih elemenata i popisivanje starohrvatskih inovacija. Proširenost je te metode moguće objasniti korpusom koji je dugo bio u središtu slavističkih istraživanja — liturgijskim tekstovima. Budući da na slavenskim jezicima ne postoje zapisi takve starine, prilagodba staro venskoga jezika novonastalim govornim zajednicama i nastanak pojedinih redakcija krajem 11., odnosno početkom 12. stoljeća omogućili su posredno iščitavanje njihove najstarije jezične povijesti, osobito zahvaljujući autoritetu i jezičnoj konzervativnosti liturgijskoga korpusa te relativnoj zatvorenosti toga skupa. Zbog navedenih se razloga razmjeru staroslavenskoga i staro- hrvatskoga jezika uobičajilo pristupati kao kronološkomu odnosu između “starijeg" i “mlađeg", a prevladavanje je dijakronijskoga pristupa gurnulo Pokušaj je uspostavljanja egzaktnih kriterija na temelju kojih bi se pojedini tekst mogao svrstati u hrvatskostaroslavenski dio korpusa bio gdjekad motiviran praktičnim razlozima, kao što je određivanje građe za rječnik hrvatske redakcije staroslavenskoga jezika (usp. Nazor, 1963). 10