NOVA CROATICA » Zagreb, VI (2012) 6 u drugi plan opis sustava? jezika kojim su pojedini tekstovi pisani. Nedostaci su se takve metode pokazali osobito u trenutku kada se uz liturgijske tekstove počinju detaljnije proučavati i tekstovi drukčije funkcionalne usmjerenosti.' Nastavljajući ponajprije lingvostilističke analize Eduarda Hercigonje na tome području (usp. Hercigonja 1965; 1969; 1974; 1978), Damjanović za korpus istraživanja u svojoj doktorskoj disertaciji* odabire zbornike neli- turgijskoga sadržaja, što je zahtijevalo i intenzivnije promišljanje o metodi kojom bi se njihov jezik mogao primjerenije opisati. Uviđajući da prethodno opisana poredbena metoda ne može zahvatiti bit književnoga jezika u kasnijim razdobljima srednjega vijeka, Damjanović podcrtava nužnost raz- dvajanja povijesti “narodnoga" jezika od povijesti književnoga jezika (Damjanović 1984a: 11). Omjer staroslavenskih i starohrvatskih elemenata, naglašava, ne mora odražavati uvijek i jezični razvoj, već može biti (i jest!) uvjetovan načelima izgradnje književnoga jezika: “'Već desetljećima naši stari tekstovi služe uglavnom za istragu kojoj je za cilj da pronađe kakav elemenat narodnoga govora. A to je premalo. Ti nam tekstovi nude puno više. Njih nitko nije pisao da bi zabilježio narodni govor." (Damjanović 1980: 24) Proučavanje je povijesti književnoga jezika tek posredno i pro- matranje povijesti gramatičkoga ustrojstva; to je prije svega povijest upotrebe (Damjanović 1984a: 11), zbog čega uvijek valja voditi računa i o složenim izvanjezičnim čimbenicima. Temeljno je pritom pitanje: kakav su jezik gla- goljaši smatrali prikladnim za knjige?“ (Damjanović 1984a: 11) U početnome razdoblju hrvatske srednjovjekovne kulture, od 11. do 14. stoljeća, književni jezici temeljeni na slavenskim idiomima stoje u odnosu O neutemeljenosti pretpostavke da će mlađi glagoljski spomenici sadržavati i mlađe jezične crte, koje su prodrle iz narodnoga govora, usp. iz “jezik [je] u stvari sistem sistema u svakom periodu [...|. Da se kod toga zaista radilo o sistemu. pokazuje to što su se u određena vremena ina poodmaklim razvojnim stupnjevima kadšto naknadno uvodili oblici koji se sasvim sigumno u narodu nisu govorili, i koji su bili mnogo stariji od onih koji su se prije toga — na jednom starijem razvojnom stupnju — upotrebljavali i bili u skladu s normama koje su tada bile na može upotrijebiti, npr. u tekstološkim istraživanjima ili monografskim pristupima pojedinoj jezičnoj kategoriji. No uvijek valja imati na umu da je riječ o književnome jeziku. Svoju je doktorsku disentaciju Stjepan Damjanović obranio 1981., a priredio za tisak 1984 godine. * | U fomiranju je Damjanovićevih razmišljanja o povijesti književnoga jezika važnu ulogu imala pretežno rusistička literatura (P. , Avanesov, T. A, Degiereva, L. M. Skrelina, L. V. Ščerba, N. 1. Tolstoj, V. V. Vinogradov i dr.). jegovoj noni Kubrjakova, U