NOVA CROATICA » Zagreb, VI (2012) 6

u drugi plan opis sustava? jezika kojim su pojedini tekstovi pisani. Nedostaci
su se takve metode pokazali osobito u trenutku kada se uz liturgijske tekstove
počinju detaljnije proučavati i tekstovi drukčije funkcionalne usmjerenosti.'

Nastavljajući ponajprije lingvostilističke analize Eduarda Hercigonje
na tome području (usp. Hercigonja 1965; 1969; 1974; 1978), Damjanović
za korpus istraživanja u svojoj doktorskoj disertaciji* odabire zbornike neli-
turgijskoga sadržaja, što je zahtijevalo i intenzivnije promišljanje o metodi
kojom bi se njihov jezik mogao primjerenije opisati. Uviđajući da prethodno
opisana poredbena metoda ne može zahvatiti bit književnoga jezika u
kasnijim razdobljima srednjega vijeka, Damjanović podcrtava nužnost raz-
dvajanja povijesti “narodnoga" jezika od povijesti književnoga jezika
(Damjanović 1984a: 11). Omjer staroslavenskih i starohrvatskih elemenata,
naglašava, ne mora odražavati uvijek i jezični razvoj, već može biti (i jest!)
uvjetovan načelima izgradnje književnoga jezika: “'Već desetljećima naši
stari tekstovi služe uglavnom za istragu kojoj je za cilj da pronađe kakav
elemenat narodnoga govora. A to je premalo. Ti nam tekstovi nude puno
više. Njih nitko nije pisao da bi zabilježio narodni govor." (Damjanović
1980: 24) Proučavanje je povijesti književnoga jezika tek posredno i pro-
matranje povijesti gramatičkoga ustrojstva; to je prije svega povijest upotrebe
(Damjanović 1984a: 11), zbog čega uvijek valja voditi računa i o složenim
izvanjezičnim čimbenicima. Temeljno je pritom pitanje: kakav su jezik gla-
goljaši smatrali prikladnim za knjige?“ (Damjanović 1984a: 11)

U početnome razdoblju hrvatske srednjovjekovne kulture, od 11. do
14. stoljeća, književni jezici temeljeni na slavenskim idiomima stoje u odnosu

 

 

  

  

O neutemeljenosti pretpostavke da će mlađi glagoljski spomenici sadržavati i mlađe jezične
crte, koje su prodrle iz narodnoga govora, usp. iz “jezik [je] u stvari sistem sistema u svakom
periodu [...|. Da se kod toga zaista radilo o sistemu. pokazuje to što su se u određena vremena
ina poodmaklim razvojnim stupnjevima kadšto naknadno uvodili oblici koji se sasvim sigumno
u narodu nisu govorili, i koji su bili mnogo stariji od onih koji su se prije toga — na jednom
starijem razvojnom stupnju — upotrebljavali i bili u skladu s normama koje su tada bile na

  

 

       

 

može upotrijebiti, npr. u tekstološkim istraživanjima ili monografskim pristupima pojedinoj
jezičnoj kategoriji. No uvijek valja imati na umu da je riječ o književnome jeziku.
Svoju je doktorsku disentaciju Stjepan Damjanović obranio 1981., a priredio za tisak 1984

godine.

* | U fomiranju je Damjanovićevih razmišljanja o povijesti književnoga jezika
važnu ulogu imala pretežno rusistička literatura (P. , Avanesov, T. A, Degiereva,
L. M. Skrelina, L. V. Ščerba, N. 1. Tolstoj, V. V. Vinogradov i dr.).

  

jegovoj noni
Kubrjakova,

   
 

U