Blanka Ceković - Ivana Eterović, Dvojina u Misalu hruackome Šimuna Kožičića Benje 144 FLUMINENSIA, god. 24 (2012) br. 1, str. 143-156 arhier&ovy i cesarov& Tomi Nigeru, u kojoj govori o nužnosti uređivanja jezika glagoljskih liturgijskih knjiga, referirajući se pritom na odnos starog i novog. Taj se odnos obično razumijevao kao odnos staroslavenskih i starohrvatskih jezičnih elemenata. Godine 1861., predstavljajući Kožičićev život i djelo, Franjo Rački (1861: 41) ocjenjuje: ,U svom izdavanju slovjenskoga službenika imaše Šimun veliki i osebujni obzir na živući jezik naroda hrvatskoga; s toga “prestarivše' oblike i rieči manje razumljive zamieni pučkimi. Odavle u njegovu izdavanju onaj smies jezika staro-slovjenskoga, koji dakako neprija učenomu jezikoslovcu, ali imao tim veći odaziv naći u naroda hrvatskoga. S toga nadao se je tvrdo izpravljaoc, da će stariji svetjenici malo po malo, a mladji odmah poprimiti ovo novo izdanje" Određenje Kožičićeva jezika kao smjese, književnoga hibrida ili književne stilizacije staroslavenskoga i starohrvatskoga izraza pojavljuje se i u radovima drugih autora koji su pisali o tome glagoljaškome humanistu, pričem mu se gdjekad pripisuje i namjera jezičnoga pomlađivanja, odnosno kroatizacije tekstova. Nedvojbeno je da u jeziku Misala hruackoga (pa i drugim Kožičićevim izdanjima) ima znatno više starohrvatskih elemenata u odnosu na tradiciju hrvatskoga staroslavenskoga jezika, no svjesno su zadržani i mnogi staroslavenizmi većina kojih u tadašnjim govornim idiomima zasigurno nije više postojala, zbog čega se tvrdnja o kroatizaciji može samo uvjetno prihvatiti.? U novije je doba napuštena ocjena da je uporaba spomenutih dvaju jezičnih sustava u Kožičićevim izdanjima nesustavna i nedosljedna (usp. Tomašić, 2000; 2003: 63—65), a upozoreno je i na činjenicu da se riječi iz njegova predgovora Knižicama odnose i na potrebu tekstološkoga uređenja tekstova, a ne isključivo jezičnoga (usp. Benvin, 1984). Na tragu tih spoznaja recentna su istraživanja (Ceković - Sanković — Žagar, 2010) pokazala da Kožičićeve tvrdnje o nužnosti popravljanja jezika glagoljskih liturgijskih knjiga valja tumačiti prije svega tekstološki: odstupanja su od dotadašnje misalske tradicije posljedica njegova izrazita redigiranja teksta prema Vulgati. Jedan je od uočljivih staroslavenizama koje Kožičić zadržava i dvojina. U hrvatskoglagoljskim fragmentima 12. i 13. st. dvojina ima značenje parnosti i dvojnosti (Mihaljević, 2004: 627-629). U liturgijskim se tekstovima 14. i 15. stoljeća češće zamjenjuje množinskim oblicima kada se radi o parnosimetričnim dijelovima tijela više osoba (Mihaljević, 2011: 133). Zamjena distributivne dvojine množinom zamijećena je i u kanonskim tekstovima (Žolobov - Krys'ko, 2001). U starohrvatskome se jeziku dvojina čuvala do kraja 15. stoljeća, nakon čega počinje dominacija množinskih oblika gotovo u svih vrsta riječi (Kuzmić, 2006).* ?_ U Knižicama odo žitić rimskihv arhierćove i cesarovo Anica Nazor (2007: 22) utvrđuje staroslavenizme ,u deklinaciji (napose zamjenica i pridjeva), nešto manje u konjugaciji, a ponajviše u sintaksi (često upotrebljava konstrukciju dativa apsolutnoga) " Ista autorica pri opisu jezika Odo bitić redovničkoga knižica ovomu popisu dodaje i tvorbu glagolskih imenica na -ije, zamjenicu az te dobro čuvanje slogotvornoga 1 (Nazor, 2009: 23) U Misalu hruackome u glagolskim se oblicima (Ceković — Sanković - Žagar, 2010) (hrvatsko)staroslavenska norma najdosljednije slijedi u 2. i 3. 1. jd. te 3. 1. mn. prezenta, a znakovita je i činjenica da u funkciji lične zamjenice za 1. |. jd. uvijek dolazi aze, dok se u Prvotisku, Misalu Pavla Modrušanina i osobito Senjskom misalu javljaju mjestimično i starohrvatski oblici (Kuštović, 2012). % Dostupni podaci za hrvatskoglagoljske neliturgijske zbornike 15. st. pokazuju da ,dvojina uopće nije rijetka i ne samo kad je riječ o glagolima" (Damjanović, 1984: 149) te da je ,uporaba dvojinskih oblika uz broj