A. Nazor: Ante Glavičić i glagoljska tiskara u Senju. Senj. zb. 40, 19-24 (2013.) Već 15. lipnja 1508. godine iz tiska su u Senju izašli Mirakuli blažene Deve_Marije, najopsežnija zbirka Marijinih čudesa (legendi) u hrvatskoj književnosti. Sadrži 61 legendu među kojima su najljepše i najpoznatije teme europske literature Marijinih čudesa. Posljednja je knjiga, za koju se zna da je izašla u glagoljskoj senjskoj tskari — Korizmenjak, objavljen 17. listopada 1508. godine. To je zbirka korizmenih propovijedi s predloškom u djelu Quadragesimale znamenitoga propovjednika franjevca konventualca Roberta Caracciola (+1495.). Talijanski kroničari bilježe da su Caracciola pratili desetci tisuća hipnotiziranih slušatelja po žegi i ledu, u procesiji, od mjesta do mjesta, a propovijedi su znale trajati tri, pa i četiri sata. Kao propovjednik stekao je naziv trombetta di Dio i novello Paolo. Roberta Caracciola volio je imati u svojoj blizini napuljski kralj Ferdinand (Ferrante) I. Aragonski. Kralj ga je 1465. godine pozvao da od iduće godine bude njegovim korizmenikom i dvorskim propovjednikom kapele u Castel Nuovo. Punih osam godina (1466.- 1473.) u toj je kapeli propovijedao Caracciolo svake korizme pred kraljem i njegovim dvorom. Na kraljevu molbu Caracciolo je svoje propovijedi zapisao, barem u glavnim crtama, kako bi ih kralj tobože mogao naknadno pročitati kad bude spriječen obvezama da ih sluša. Tako je nastao Quadragesimale, mali nerazrađen, u glavnim crtama skiciran zbornik korizmenih propovijedi, namijenjenih mnogo široj publici nego što je bio kralj Ferdinand 1. i njegovi dvorjanici. Postao je priručnikom redovnicima i svećenicima voljnima da po njemu propovijedaju u korizmi. Tiskom je objavljen prvi put u Napulju 1475. godine. Zabilježena su 32 talijanska izdanja. Preveden je na više jezika, a na hrvatski su ga preveli u Senju Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić. Propovijedi su prožete poslovicama, citatima i redovito rječitim primjerima (egzemplima), umetnutim pričama do kojih se u ono doba mnogo držalo. Među njima je poučni egzempi o škrtom i nezahvalnom sinu, koji je pred ocem sakrio pečena kopuna. Za kaznu mu je pečenka skočila na obraz i tu se pril u obliku žabe krastače: velike i strašne, Ni svi ljekari ni svi lijekovi nikad mu je nisu mogli skinuti s obraza: žaba mu je izjela sav obraz. Postao je tako gubav da više nije mogao živjeti među ljudima. Siže o škrtome i nezahvalnome sinu u europskoj se srednovjekovnoj književnosti javlja u XIII. st., a u hrvatsku je književnost ušao preko senjskoga glagoljskog Korizmenjaka iz 1508. godine. Senjska glagoljska izdanja tiskana su bez naslovnih stranica — poput inkunabula. Nije poznato kolika im je bila naklada, to jest u koliko su primjeraka tiskani. Pretpostavlja se da u XV. stoljeću, ili, kako se često voli isticati, u Gutenbergovu stoljeću, naklada pojedine knjige nije prelazila tristo 2