Anica Nazor, Šimun Kožičić Benja i njegova tiskara u istraživanjima Petra Kolendića FLUMINENSIA, god. 24 (2012) br. 1, str. 29-39 33 Zanetti mogao sa sobom donijeti potrebnu ,,mašineriju", kako je to učinio deset godina prije redovnicima u samostanu Camaldoli. Na Kolendićevo pitanje ni danas se ne može dati na podatcima utemeljen odgovor. Poznato je, međutim, da je već 15. prosinca 1530. godine u Kožičićevoj tiskari u Rijeci tiskan molitvenik tipa livre d'heures naslovljen: Oficij rimski. Oficij blaženije devi Marije. Kolendić ga je ukratko opisao, citirao naslovnu stranicu i impresum, a za sadržaj je ustvrdio da je to Bogorodičin oficij ,s nešto katehetskih detalja na koncu" s konstatacijom da nije utvrđeno je li za Kožičićevo izdanje iskorišten koji raniji tekst, npr. Dubrovački ćirilski molitvenik tiskan u Mletcima 1512. godine ili je Kožičić ,dao sasvim nov, svoj prevod". Istraživanja Josipa Leonarda Tandarića pokazala su da između Kožičićeva Oficija rimskoga i dubrovačkoga ćirilskoga molitvenika iz 1512. godine ,nema meposredne srodnosti, kao što je nema ni prema drugim dubrovačkim oficijima" (Tandarić, 1984: 257). Proučavanje pak Antona Benvina, koji je temeljito istražio sastav i sadržaj Kožičićeva Oficija te proveo analizu svih dijelova, pokazuje da ,njegov nepo- sredni predložak još nije utvrđen" (Benvin, 1988: 183). Uz Oficij rimski Kolendiću su bila poznata još tri Kožičićeva izdanja, od kojih je jedno izdanje i sam uveo u literaturu. Bio mu je poznat Misal hruacki, za koji kaže da je sOtmeno izdanje, kojim se Kožičić neobično ponosio". Kolendić je opisao grafičke karakteristike Misala, citirao opširan naslov i impresum. Istaknuo je da ,svakako još ostaje da se ispita, koliko se Kožičić za ovaj misal koristio ranijim izdanjima, a što je nova dodao"?, Kolendić je u literaturu uveo Kožičićev mali ritual Knjižice krsta ,koji je ostao nepoznat našim bibliografima", citirao opširan naslov i impresum, ali nije spomenuo primjerak na temelju kojega ga je uveo u literaturu i opisao“. Najzad, kaže Kolendić, ,25. maja 1531. bilo je gotovo i zadnje dosad poznato izdanje, Kožičićeve tiskare, , jedna mala opšta istorija u tehnici Pseudopetrarkinih “Vite de' pontefici et imperadori romani". Izdanje je opisao, citirao naslovnu stranicu i impresum. Istaknuo je da je u knjizi neobično zanimljiva posveta od 4. svibnja 1531. trogirskomu biskupu Tomi Nigeru (Tomasu Nigro), u kojoj mu - kaže Kolendić - Kožičić objašnjava svoje napore oko izdanja glagoljskih obrednih i pobožnih knjiga moleći ga da svrši ,neku, sigurno latinsku, istoriju Hrvatske koju da će mu on prevesti i štampati' Nakon opisa Kožičićevih životopisa rimskih papa i careva Kolendić ocjenjuje da »ne znamo ni za koje drugo izdanje iz te štamparije" premda je ,Šafarik, istina, spominjao i neki glagoljski bukvar koji da je oko 1531. štampan na Reci, da ga je imao profesor Zupan pa da ga je poklonio zagrebačkom biskupu Vrhovcu ali... taj bukvar nije nikad postojao", kako je Kolendić kategorički ustvrdio i to pokušao dokazati u članku Najstariji naš bukvar. Kolendić je, naime, bio usredotočen na raskošni glagoljski bukvar 2 Ta su istraživanja u tijeku, v. ovdje: Mateo Žagar: Zadaci i perspektive istraživanja jezika glagoljskih tiskanih izdanja Šimuna Kožičića Benje (uz pripremanje kritičkog izdanja teksta Misala hruackoga). 3 Doduše, u Kolendićevo vrijeme moglo se znati samo za pariški primjerak u Bibl. Mazarine Pariz.