skih krajeva, iako je Istra u društve- no-političkom i crkvenoupravnom ži- votu imala svoj poseban povijesni razvoj (hrvatski dio stanovništva bio je bez ikakvih urbanih središta, a seoski dio nije se dugo mogao sredi- ti za aktivan kulturni život). Poseb- ne društveno-političke prilike prido- nijele su tome da se u Istri, sredini koja je bila zatvorena u sebe, njego- vala stara tradicija i prepisivali sta- ri tekstovi. U Istri i na Kvarnerskim otocima sačuvani su najstariji hrvat- ski epigrafski spomenici i njima je bio posvećen referat Najstariji hr- vatski glagoljski natpisi (B. Fučić). S tog područja autor je prikazao ne- koliko glagoijskih natpisa (od kojih je neke i sam otkrio). To su: iz 11. st. Plominski, Krčki, Valunska plo- ča, iz 12. st. Jurandvorski odlomci ili druga Baščanska ploča, Senjska plo- ča, Grdoselski natpis, iz 12—13. st. Humski grafit. Na osnovi paleograf- skojezičnog kriterija dokazivao je njihovu starinu. U referatu Odraz sredine u hrvatskoglagoljskim litur- gijskim kodeksima (M. Pantelić) pot- crtano je kulturno-povijesno znače- nje analitičkog proučavanja hrvat- skoglagoljskih liturgijskih knjiga (17 misala i 29 brevijara) kao izvora po- dataka o pojedinim našim sredina- ma. Analitički pristup liturgijskim knjigama pomaže osvjetljavanje po- jedinih pitanja hrvatske kulturne povijesti (npr. utvrđeno je da su re- digiranje Prvotiska iz 1483. obavili Istrani). O glagoljaškoj tiskarskoj djelatnosti na hrvatskom području koncem 15. i poč. 16. st. govorila su dva_ referata: Kulturnohistorijsko značenje senjske glagoljske tiskare (A. Nazor) i Riječka tiskara Šimuna Kožičića (V. Ekl). Na njih se nado- vezuje referat Rad Ivana Paštrića na izdavanju _ glagoljskih _ liturgijskih knjiga (I. Golub) u kojemu autor iz- vješćuje o nekoliko spisa koji su u vezi s Paštrićevim radom oko tiska- nja glag. brevijara što ga izdao Zbor za širenje vjere u Rimu g. 1688, a nalaze se u Paštrićevoj rukopisnoj ostavštini u Vatikanskoj biblioteci i u Biblioteci Urbanova zavoda za ši- renje vjere u Rimu. Na primjerima Propagandinih tiskanih misala (Le- vakovićeva iz 1631. i Karamanova iz 1741) prikazana su važnija obilježja ruske redakcije u hrvatskim glagolj- skim knjigama u referatu Ruska re- 168 dakcija u hrvatskim glagoljskim tek- stovima (J. Hamm). Češko-hrvatskim književnim vezama, koje su se u 14. st. učvrstile upravo preko hrvatskih glagoljaša, govorio je poseban refe- rat Vztahy charvdtskohlaholskć lite- ratury i jazuka a česke literatury i jazuka (B. Havr&nek). U 14. st. u sa- mostanu Emausu bili su pisani češki književni pobožni spomenici hrvat- skom glagoljicom: Biblija, Pasional, Komestor. Emauski prijevod Kome- stora po jeziku i umjetničkom dome- tu vredniji je od staročeškog latinič- kog prijevoda. Zanimljivi jezični tra- govi hrvatske redakcije zasvjedočeni su u Klaretovim rječnicima iz konca 14. st. i u češkim psaltirima iz toga doba. Češki pak utjecaj na hrvatski jezik i književnost preko Emauskog samostana ostavio je jasne tragove u prijevodima iz suvremene staročeške književnosti (pasional, djela mistične literature, popularnih srednjovjekov- nih priručnika znanja o vjeri i svi- jetu — tzv. Lucidar), ima dosta lek- šičkih bohemizama, naročito za nove filozofske pojmove i nove realije. Veze hrvatskoglagoljske i rumunjske literature bile su prikazane u refe- ratu Sur les anciennes oeuvres croa- to-glagolitiques chez les Roumains (P. Olteanu). Posebno se zaustavio na četiri dokumenta koji te veze pot: dđuju: 1. jednoj čakavskoj ve: Rasprave o sedam smrtnih gri; sačuvanoj fragmentarno (4 lista per- gamene) u Transilvaniji (sada u Dr- Žžavnom rumunjskom arhivu u Buku- reštu Ms. br. 1). Ta je verzija razli- čita od one u Ivančićevu i Koluni- ćevu zborniku; 2. sadržajna i misaona veza između hrvatskog Videnić sve- tago Brnarda kako vidi karanje du- še s telom i djela moldavskog kneza D. Cantemira Divanual sau gilceava infeleptului cu lumea sau giudetul sufletului cu trupul (1698) po auto- rovu mišljenju treba dovesti u vezu s dubrovačkim djelom Libro od mno- zijeh razloga; 3. u Rumunjskoj (u Sibiu) čuva se potpuni primjerak Ba- romićeva tiskanog brevijara iz g. 1493; 4. jedna rumunjska verzija po- pularnog _ srednjovjekovnog _ djela Fiore di virti prevedena je direktno s hrvatskoglagoljskog ili indirektno preko srpske verzije, kojoj je u osno- vi hrvatskoglagoljski tekst. To svje- doči — zaključuje autor — da je u 'Rumunjskoj bilo poznavalaca slaven-