SLOVO, sv, 34 (1984), 63-80, Zagreb 1984. UDK: 093:808.101:82

JEZIK PRVOTISKA U KONTEKSTU KNJIŽEVNOJEZIČI
PRAKSE HRVATSKIH GLAGOLJAŠA

 

Stjepan DAMJANOVIĆ, Zagreb

Svojim višestoljetnim djelovanjem hrvatski su nam glagoljaši namrli mnogo teksto-
va, raznolikih po svome sadržaju i po drugim osobinama. Nisu nam, međutim, poz-
nate nikakve gramatike, nikakvi rječnici, čak ne znamo ni za jedan tekst koji bi
se bavio kakvim jezičnim ili, šire, filološkim problemom. Takav odnos naših glago-
ljaša prema jezičnom rasuđivanju moguće je jedna od onih niti koje djelatnost tih
pripadnika rimske crkve povezuju s tradicijama grčko -slavenskoga svijeta.'

Njihova književnojezična praksa odvija se u uvjetima koji su u okviru slaven-
skoga svijeta specifični po tome što na terenu na kojem oni djeluju supostoje dva
međunarodna književna jezika, latinski i općeslavenski književni (staroslavenski).
Kod drugih Slavena, naime, uz narodni književni jezik obično postoji samo jedan
međunarodni književni jezik: ako je taj struktumo blizak narodnome (npr. odnos
staroruski /staroslavenski u srednjovjekovnoj Rusiji), onda je uloga živoga narodnog
govora drugorazredna, ako je, međutim, sturktuma razlika između narodnoga i
međunarodnoga književnog jezika velika, onda je veza narodnoga književnog jezi-
ka sa živim narodnim govorima vrlo tijesna.?

 
 

1 fstraživači starih slavenskih tekstova upozoravaju nas u novije vrijeme na jednu zanim-
ljivu razliku u pristupu književnom jeziku u srednjem vijeku između grčko -slavenskoga i latin-
sko-slavenskoga svijeta. Tako npr. N. I. Tolstoj u svojoj raspravi Starinnye predstavlenija 0
narodnojazykovnoj baze drevneslavjanskogo literaturnogo jazyka (XV1-XVII vv.), Voprosy rus-
skogo jazykoznanija, vyp. 1, Moskva 1976, 177-204., kaže da je za prve karakterističan tzv.
tekstološki pristup književnom jeziku, a za druge - gramatički, Autor upozorava na teks-
tove nastale u okviru grčko-slavenskoga svijeta u kojima se, kadšto vrlo eksplicitno, tvrdi da
nisu potrebna nikakva teorijska razmišljanja o tekstovima ako su oni dobri, tj. ako su tekstovi
ispravni, Latinsko-slavenski svijet odnosi se prema tekstu drukčije: rezultat su toga odnosa
latinski pisane gramatike iz 16. i poč. 17. stoljeća kod Čeha, Poljaka, Slovenaca i Hrvata. Iz
toga su perioda četiri češke gramatike (1533, 1571, 1577, 1603), dvije poljske (1568, 1649),
jedna slovenska - Bohoričeva (1584) i jedna hrvatska - Kašićeva (1604).

? Usp.o tome: V. M. Rusanovskij, Voprosy normy na raznyh etapah istorii literatunogo
jazyka, Voprosy jazykoznanija 4, Moskva 1970, 54-68.

Razumije se da tvrdnju o specifičnosti srednjovjekovne hrvatske jezične situacije ne tre-
ba uzeti odviše strogo: naime, i u drugih slavenskih naroda, javljaju se povremeno uz narodni
književni jezik po dva međunarodna. Čini se ipak da to nigdje drugdje nije u tolikoj mjeri ni
tako kontinuirano kao na hrvatskoglagoljskom teritoriju.

6