SLOVO, sv, 34 (1984), 63-80, Zagreb 1984. UDK: 093:808.101:82 JEZIK PRVOTISKA U KONTEKSTU KNJIŽEVNOJEZIČI PRAKSE HRVATSKIH GLAGOLJAŠA Stjepan DAMJANOVIĆ, Zagreb Svojim višestoljetnim djelovanjem hrvatski su nam glagoljaši namrli mnogo teksto- va, raznolikih po svome sadržaju i po drugim osobinama. Nisu nam, međutim, poz- nate nikakve gramatike, nikakvi rječnici, čak ne znamo ni za jedan tekst koji bi se bavio kakvim jezičnim ili, šire, filološkim problemom. Takav odnos naših glago- ljaša prema jezičnom rasuđivanju moguće je jedna od onih niti koje djelatnost tih pripadnika rimske crkve povezuju s tradicijama grčko -slavenskoga svijeta.' Njihova književnojezična praksa odvija se u uvjetima koji su u okviru slaven- skoga svijeta specifični po tome što na terenu na kojem oni djeluju supostoje dva međunarodna književna jezika, latinski i općeslavenski književni (staroslavenski). Kod drugih Slavena, naime, uz narodni književni jezik obično postoji samo jedan međunarodni književni jezik: ako je taj struktumo blizak narodnome (npr. odnos staroruski /staroslavenski u srednjovjekovnoj Rusiji), onda je uloga živoga narodnog govora drugorazredna, ako je, međutim, sturktuma razlika između narodnoga i međunarodnoga književnog jezika velika, onda je veza narodnoga književnog jezi- ka sa živim narodnim govorima vrlo tijesna.? 1 fstraživači starih slavenskih tekstova upozoravaju nas u novije vrijeme na jednu zanim- ljivu razliku u pristupu književnom jeziku u srednjem vijeku između grčko -slavenskoga i latin- sko-slavenskoga svijeta. Tako npr. N. I. Tolstoj u svojoj raspravi Starinnye predstavlenija 0 narodnojazykovnoj baze drevneslavjanskogo literaturnogo jazyka (XV1-XVII vv.), Voprosy rus- skogo jazykoznanija, vyp. 1, Moskva 1976, 177-204., kaže da je za prve karakterističan tzv. tekstološki pristup književnom jeziku, a za druge - gramatički, Autor upozorava na teks- tove nastale u okviru grčko-slavenskoga svijeta u kojima se, kadšto vrlo eksplicitno, tvrdi da nisu potrebna nikakva teorijska razmišljanja o tekstovima ako su oni dobri, tj. ako su tekstovi ispravni, Latinsko-slavenski svijet odnosi se prema tekstu drukčije: rezultat su toga odnosa latinski pisane gramatike iz 16. i poč. 17. stoljeća kod Čeha, Poljaka, Slovenaca i Hrvata. Iz toga su perioda četiri češke gramatike (1533, 1571, 1577, 1603), dvije poljske (1568, 1649), jedna slovenska - Bohoričeva (1584) i jedna hrvatska - Kašićeva (1604). ? Usp.o tome: V. M. Rusanovskij, Voprosy normy na raznyh etapah istorii literatunogo jazyka, Voprosy jazykoznanija 4, Moskva 1970, 54-68. Razumije se da tvrdnju o specifičnosti srednjovjekovne hrvatske jezične situacije ne tre- ba uzeti odviše strogo: naime, i u drugih slavenskih naroda, javljaju se povremeno uz narodni književni jezik po dva međunarodna. Čini se ipak da to nigdje drugdje nije u tolikoj mjeri ni tako kontinuirano kao na hrvatskoglagoljskom teritoriju. 6