$. DAMJANOVIĆ, Jezik Prvotisk:
'SLOVO 34 (1984)
Struktuma udaljenost latinskoga od hrvatskih idioma nesumnjivo je pomog-
la da staroslavenski bude doživljavan na našem terenu kao nešto blisko, kao svoje.
Međutim, mada genetski blizak, i on je bio strani jezik? i u trenucima kada se te-
žilo za širom demokratičnošću pisane riječi, čakavština i kajkavština ulaze u knjigu,
bilo same, bilo u kombinaciji s prvim slavenskim književnim jezikom. Ta tri sla-
venska idioma zajedno obavljaju (mogli bismo reći: ispomažući se međusobno)
sve one funkcije koje latinski obavlja sim, koje i inače obavlja svaki književni je-
zik. Razumljivo je stoga da je u hrvatskoglagoljskoj knjizi variranje jezičnih izraza
moralo biti često. (Ono je, uostalom, često i inače u književnim jezicima donacio-
nalnog perioda). Za liturgijske tekstove obično se tvrdi da su pisani hrvatskim ti-
pom općeslavenskoga književnog jezika, s tim da u njima nalazimo manji ili nešto
veći, nikad preveliki broj infiltracija iz narodnih idioma.
Ta tvrdnja je točna, ali i toliko općenita da nam ne otkriva pravu narav
odnosa između liturgijskih i neliturgijskih hrvatskoglagoljskih tekstova. Mislim,
naime, da su jezične razlike među njima, uvjetno rečeno, prvenstveno kvantita-
tivne, a vrlo rijetko kvalitativne. Što to znači?
Kad bismo npr. kroz kompjutor propustili tekst Prvotiska Misala iz 1483.
i tekst Kolunićeva zbornika iz 1486., a pod uvjetom da bilježimo samo prva jav-
ljanja, a ne i ponavljanja, dobili bismo dva vrlo slična popisa jezičnih elemenata.
Dojam o značajnoj razlici stvara različita učestalost ovih ili onih jezičnih izraza u
tim tekstovima. Drugačije rečeno, sve ili gotovo sve jezične pojave koje nalazimo
u liturgijskim možemo naći i u neliturgijskim tekstovima (i obratno), samo je raz-
lika u broju, u učestalosti javljanja. Vjerujem da ta tvrdnja pogotovo stoji ako
bismo uzeli liturgijski i neliturgijski korpus u cjelini. Iz gornjega proizlazi da je va-
riranje jezičnih sredstava i u Prvotisku često. | doista jest. Cilj_je ovoga rada upra-
vo da pokaže ta variranja i da situaciju u Prvotisku usporedi sa situacijom u hr-
vatskoglagoljskim neliturgijskim tekstovima, posebice zbornicima.
3 Za odnos u trokutu međunarodni književni jezik (A) - naredni književni jezik (B) -
narodni govori (C) na hrvatskoglagoljskom terenu odmah je jasno da mora biti zapleten jer i za
A i za C možemo uvrstiti više no jednu vrijednost. Unekoliko bi za tu situaciju vrijedilo ono
što pokušava formulirati Andrć Martinet /Osnove opće lingvistike, preveo August Kovačec,
Zagreb 1982). Na str, 101. on kaže: »Nije međutim rijetkost da se službeni i zajednički jezik ne
miješa ni s kojim lokalnim jezikom i da ga nijedan član zajednice ne govori kao prvi jezik.
'Njegova je upotreba ograničena na stanovite slučajeve u kojima mjesni jezici (fr. vernacul
nisu dopušteni. Moguće je da takav jezik bude prije svega tradicionalni književni ili sveti ji
koji je slabo prilagođen najraznolikijim potrebama zajednice, kao što je to klasični arapski u
muslimanskim zemljama. To stvara uvjete za nastanak drugog zajedničkog jezika koji je bolje
prilagođen svakodnevnim potrebama. Ondje gdje opći jezik skučene upotrebe i neki domaći
govori stoje u bliskom srodstvu, govornici su obično svjesniji jedinstva cjeline negoli međusob-
nih razlika, pa ih to navodi da opći i domaći lokalni jezik smatraju radije za dva stila istoga
jezika nego za dva različita idioma«.
64