inače pripadala. Sve to dolazi osobito do izražaja u prvom dijelu (das Schriftsystem), gdje se premalo uzimlju u obzir nedosljednosti i slabo- sti, kojih je moglo biti — i kojih je bilo — u raznih pisara i prepisivača: gdje se nije mislilo na to, da se glagoljica i u vremenu razvijala, i da je u njoj s početka moglo biti više varijanata nego poslije, kada se nje- zina grafija ustalila. Da je u ono prvo vrijeme zaista svaki znak ozna- čavao poseban fonem, stara bi glagoljica s digrafima imala ne 36 ili 38, nego 44 različita glasa (ili slova). U drugom dijelu (das Lautsystem) još više dolazi do izražaja kruto shvaćanje strukture, kada se — za volju sistema — u glasovne promjene pretvara ono, što bi u najboljem slučaju (po Baudouinu) mogla biti kina- kemska promjena (bez bitnog utjecaja na osnovni glas). Posebno N kao fonem samo je ekstreman produkt takvoga stava, koji je kadšto prisi- ljen da zbog sistema izdvaja neke elemente, koji su mu poslije samo na smetnju. Sistem nekoga jezika je jedno, kada se prikazuje u gramatici, a drugo, kada služi kao karika u lancu, u kojem je još nekoliko desetaka takvih jezika. Gramatika traži ne samo da se pojave raščlane i utvrde — to je, samo s drugim mjerilom, činila i stara gramatika — nego da se u svojoj društvenoj i historijskoj datosti i u svojem fonetskom i morfo- loškom razvitku tumače. A toga kadšto u Trubeckoga nema. Kada je umro Ferdinand de Saussure, njegovi su učenici (Ch. Bally, Alb. Sechehaye) iz njegovih skripata izdali djelo, koje je značilo pre- kretnicu u evropskoj lingvistici. Gramatiku Trubeckoga izdao je jedna- kim marom njegov učenik i nasljednik na bečkoj slavističkoj katedri prof. R. Jagoditsch. Gotovo je sigurno, da ta gramatika ne će imati ono značenje, koje je za opću lingvistiku imao Cours de linguistique g6nćrale F. de Saussurea, no jednako je sigurno, da se neke stvari poslije nje više ne će moći pisati onako, kako su se pisale prije nje. Trubeckoj je živio vrlo kratko vrijeme, i njegovo je djelo — djelo, koje je namijenio staro- slavenskom jeziku — ostalo torzo. Da ga je dovršio i sim izdao, zacijelo bi bilo potpunije, i štošta bi se u njem ispravilo, i ne bi bilo dodataka iz skripata, od kojih neki znače (iako blago) ponavljanje (isp. na pr. str. 91. i 111), a neki obradbom i stilom odudaraju od osnovne linije djela. Ipak, ako se uzmu u obzir svi poticaji i sve pozitivno što je dao, gotovo bi se s Humboldtom (kada je pisao o Kantu) moglo reći, da se u staro- slavenskoj gramatici štošta, što je on razorio, više ne će podići, štošta, čemu je početak dao, da ne će nestati, i da je u tretiranje staroslavenske problematike uveo neke nove reforme, neka nova gledanja, koja bi — kada se prilagode građi, koju obrađuju — mogla dati dobre rezultate. J. Hamm M. WEINGART, Texty ke studiu jazyka a pisemnictvi staroslovčnskćho. Druh6, revidovane vydani novć upravil Josef KURZ, Praha 1949. Nakl. Slovanskeho semin&te Karlovy university s podporou ministerstva školstvi, včd a umčni, str. 237. 101