Doprinos Josipa Leonarda Tandarića istraživanju glagoljaštva 83 'Tekstovi glagoljaškog Apostola čuvaju duboke veze s istočnom tradicijom. U njemu je vidljivo da je predložak prijevoda bio na grčkom. Osim toga u našim se kodeksima čuvaju odlomci koji su na Istoku česti (npr. Otkrivenje), a izvan hrvatskoga prostora ih na Zapadu ne nalazimo u liturgijskoj uporabi. Nadalje, Tandarić je uočio da se tekstovi Apostola razlikuju u misalu i brevijaru s obzirom na to kako se postupno pomlađuju i pohrvaćuju. Misalska se čitanja s Vulgatom usklađuju prvo u početnom i završnom dijelu, a vremenom se usklađuje i ostali tekst. Među brevijarima se razlikuju oni koji su postanjem vezani uz otok Krk i koji se gotovo uopće ne usklađuju s latinskim tekstom, od ostalih kodeksa koji mogu sadržavati jednu poslanicu u starom prijevodu koji podrijetlo vuče, preko staroslavenske matice iz grčkoga teksta, a drugu poslanicu posve usklađenu s Vulgatinim tekstom. Jezik glagoljaških tekstova je Tandarićev glavni oslonac u dokazivanju da je neutemeljeno glagoljaše držati jezikoslovno i jezično neukima, a njihovu djelatnost posve neorganiziranom. Središnje jezikoslovno pitanje koje si je postavio bilo je: postoji li uopće norma hrvatskoga tipa crkvenoslavenskoga jezika i ako postoji — kakva je. Uz to je vezano i pitanje koliko je hrvatski glagoljaš poznavao staroslavensku normu odnosno latinski jezik. što nam otkrivaju postupci koje prepisivači i prevoditelji rabe u svome radu. Odgovori do kojih je došao nužno su pretpostavljali višu razinu učenosti od one koja im se do tada priznavala i postojanje unutarnjeg ustrojstva glagoljaške pismenosti, Pitanje norme hrvatskoga crkvenoslavenskoga bilo je posebno zanimljivo zbog toga što se ona nije nazirala onako kako se očekivala: u obliku leksičkih, gramatičkih i pravopisnih propisa za pravilno služenje jezikom. Naime, takvo je određenje norme svojstveno gotovo čitavom modemom jezikoslovlju, uključujući ono građeno na Tandariću suvremenim strukturalističkim zasadama. U središtu zanimanja tog jezikoslovlja su živi pučki jezik i standardni jezik!', kojima je osnovna funkcija optimaino sporazumijevanje u političkoj zajednici ljudi i kojima je autoritetista ta zajednica. Uz to, od kada postoje standardni jezici, na normiranje i normu se gleda kao na sastavni dio procesa standardizacije kojem je konačni ishod standardni jezik Stoga ne čudi da se metodološki aparat modernog jezikoslovlja pokazao nespremnim apsorbirati i definirati uređenje (normu) jednog strogo knjiškog jezika tako usko određene funkcionalnosti. Ono izmiče pojmovima kojima se služi takvo jezikoslovlje već time što taj jezik nikada nije bio govoren, što se ostvaruje samo u pisanom tekstu koji je nositelj u viš vidova izuzetno samosvojnog odvjetka kulture jednog naroda (ovdje hrvatskoga)." Usporedimo dvije naizgled vrlo slične rečenice koje govore o nestabilnosti norme hrvatskoga crkvenoslavenskoga po kriterijima jezikoslovlja sredine XX. stoljeća. Vjekoslav Štefanić kaže: “Istina je da ta norma nije čvrsta,t. pojedina jezična svojstva variraju ovisno o kraju i o stepenu svijesti da treba ili ne treba čuvati tradirani jezik/"", a Tandarić: “Budući da «Biino je za definiciju standardnog jezika da je on autonoman vid jezika, uvijek normiran i funkcionalno polivalentan, koji nastaje pošto se jedna etnička ili nacionalna formacija, uključivši se u intemacionalnu civilizaciju, počne u njoj služiti svojim idiomom, koji je dotad funkcionirao samo za potrebe etničke civilizacije. Ta definicija ne obuhvaća doduše svu stvarnost standardnog jezika, izvanredno je važan npr. odnos prema supstancijalnoj i struktumoj osnovici jezičnog standarda s dijalektološkoga i historijsko- komparatističkog stanovišta...» Brozović, 1970:127-128. Upravo je ovaj posljednji odnos osobito zanimljiv u opisu hrvatskoga crkvenoslavenskoga. % Tandarić 1993:107. Štefanić 1969:12.