6 Vesna Badurina-Stipčević

Eufrosini, sv. Pelagiji i sv. Mariji Egipćanki.4 U latiničkim rukopisi-
ma sačuvani su i Žića sv. Otaca? i Dijalozi Grgura Velikoga 4

U glagoljskim brevijarima čita se i legenda o sv. Antunu Opatu,
koji je zbog uzornoga asketskoga života smatran “ocem monaštva".?
Njegov je život vrlo dobro poznat iz biografije Vira Anronii, koju je
na grčkome jeziku napisao Atanazije Veliki netom nakon svečeve
smirti.$ Prema ovome životopisu sv. Antun je roden 251. godine u
egipatskome mjestu Koma u kući dobrostojećih kršćanskih roditelja.
U dobi od osamnaest godina ostaje bez roditelja i počinje skrbiti za
mladu sestru. Osjetivši snažan poriv za askezom odlazi u obližnju
pustinju. Kasnije je otišao u samotište na brdu Kolzumu blizu Cr-
venoga mora i tamo ostao do duboke starosti iskušavajući duhovnu
snagu mnogim napastima i odricanjima. Brojni su ga sljedbenici i
štovatelji posjećivali tražeći savjet i utjehu. lako posvećen duhovnom
životu, nekoliko je puta prekinuo svoju izoliranost od svijeta. Oko
311. godine otišao je u Aleksandriju da pomogne izmučenim i u vjeri
posustalim kršćanima, a isto je učinio i 337. godine kada se otvoreno
suprotstavio arijanizmu u Aleksandriji. Umro je u 105. godini i po-
kopali su ga učenici. Napisao je mnoga pisma na koptskome jeziku.

Atanazijevu grčku legendu o sv. Antunu vrlo je brzo preveo na
latinski jezik antiohijski biskup Evagrije, te je tako postala poznata u
cijelome Rimskom carstvu. Postoje i prijevodi na koptskom, sirij-
skom, armenskom i georgijskom jeziku. Staroslavenski prijevod A-
tanazijeve legende nastao je vjerojatno krajem 9. i početkom 10.
stoljeća i potvrden je u brojnim ćirilskim rukopisima.? U 13. stoljeću

  

(4) Legende je izdao J. Kardsek, Dubrovačke legende, Prag 1913 (pretisak: Dora
Krupićeva, Zagreb 1996.).

() D. Malić, Žića svetih otaca. Hrvatska srednjovjekovna proza, Zagreb 1997.

(6) J. Hamm, Dijalozi Grgura Velikoga u prijevodu iz godine 1513. Hrvatska
proza Marulićeva vremena, \, “Stari pisci hrvatski", 38, Zagreb 1978.

(7) D. Knowles, #l monachesimo cristiano, Milano 1969, str. 12-13.

(8) O biografskim podacima, kultu i ikonografskim prikazima sv. Antuna Opata
usp. s.v. “Antonio abate, santo", Bibliotheca Sanctorum, 2, Roma 1962, coll. 106-
136; s.v. “Antonios, hl.", Lexikon fiir Theologie und Kirche, \, Freiburg-Basel-
Rom-Wien 1993, coll. 786-788; s.v. “Anthony", Encyclopedia of the Early
Church, , Cambridge 1992, str. 44; s.v. “Antun opat", Leksikon ikonografije, li-
turgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb 2000, str. 134-135.

(?) Usp. A. De Santos Otero, Die altslavische Uberlieferung der Vita Antonii