V. BADURINA-STIPČEVIĆ, Translacija sv. Pavla Pustinjaka u SLOVO 58 (2008) HAZU u Zagrebu (sign. Akad. ruk. VH 30). Uz apokrife i svetačke legende sadrži i svojevrsnu srednjovjekovnu enciklopediju, Lucidar. Pavlova je legenda pisana hrvatskočakavskim jezikom ekavskoga tipa s elementima crkvenoslavenskoga, a leksik je raznolik, sadrži arhaizme te velik broj stranih riječi, grecizme i latinizme. Obje glagoljske Pavlove zborničke legende tekstološki su srodne, pripadaju populamoj 5 verziji grčkih tekstova Vita saneti Pauli primi eremitae koja je bila prevedena i na orijentalne jezike. Zanimljivo je da se u oba glagoljska teksta umjesto Jeronima kao autor spominje »notari Lav« o kojemu nemamo drugih podataka. Izvorna Jeronimova latinska legenda o sv. Pavlu Pustinjaku potvrđena je u hrvatskoglagoljskom prijevodu u rukopisnom /Z. Novljanskom (1495.) i u tiskanim brevijarima Baromićevu (1493.) i Brozićevu (1561.). Baromićev brevijar, nazvan po senjskom kanoniku Blažu Baromiću, koji ga je pripremio za tisak u venecijanskoj Torresanijevoj tiskari, inkunabula je maloga formata (8%).? Oblikom i sadržajem predstavlja putni brevijar, a Pavlova legenda nalazi se u dodatku koji sadrži službe pojedinih redova. Identična verzija legende o pustinjaku Pavlu nalazi se i u Brozićevu brevijaru, koji je zapravo ponovljeno izdanje Baromićeva brevijara. Tiskan je u Veneciji, u istoj Torresanijevoj tiskari, a za tisak ga je priredio omišaljski glagoljaš Nikola Brozić. Obje brevijarske legende podudarne su legendi u 7I. Novljanskom brevijaru. Pisane su hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom, u kojem se isprepliću stariji, crkvenoslavenski i mladi, dijalektalni utjecaji, a legenda u Brozićevu brevijaru pokazuje jaču tendenciju pomladivanja jezika. Rukopisni IZ Novljanski brevijar po sadržaju, opsegu i pismu pripada najreprezentativnijim glagoljskim kodeksima. Sadrži 500 pergamentnih listova veličine 36 x 26 cm, teži oko 10,5 kg i pohranjen je u Župnom uredu u Novom Vinodolskom.* Nastao je u vrijeme kada su već postojala dva tiskana glagoljska brevijara, iz 1491. i 1493. U prepisivanju /I. Novljanskog brevijara izmjenjivale su se ruke petorice različitih pisara, koji su ga ispisali glagoljskim ustavom i ukrasili umjetnički izvedenim inicijalima. Glavni pisar pop Martinac iz Grobnika u Lici zapisao je opširno suvremeno svjedočanstvo o Krbavskoj bitci. A u istoj Martinčevoj bilješci zapisano je i da je brevijar namijenjen pavlinskom samostanu i crkvi sv. Marije na Ospu, brežuljku izvan ?. GRABAR 1984: 159-180. * PANTELIĆ-NAZOR 1977.