M. MIHALJEVIĆ, O glasu j ... u tekstovima hrv. red. csl. jezika SLOVO 36 (1986) skih fragmenata 12. i 13. st. samo u stranim riječima, na mjestu grčkog 7, odnosno latinskog g ispred prednjeg vokala* Od 13. se stoljeća počinje upotrebljavati i na mjestu praslavenske skupine *dj. Vj. Štefanić ga na tom mjestu prvi put susreće u Splitskom fragmentu misala? Od 14. st, tim se slovom bilježi glas j bez obzira na podrijetlo. Ovdje skrećemo pažnju na jednu zanimljivost u vezi s upotrebom slova ie. U nekim se kodeksima ( javlja umjesto slova %# za glas ć. Čini se daje ta pojava ograničena uglavnom na rukopise s otoka Krka. Zabilježili smo je u Pazin- skom fragmentu Nikodemova evanđelja (Fg JAZU 90h), u 1. Vrbničkom brevija- ru, u Padovanskom brevijaru$ u 4. Vrbničkom brevijaru i u brevijaru Vida Omiš- ljanina. U Pazinskom fragmentu Nikodemova evanđelja zabilježen je na listu lc i 1d primjer vejnicu (za vjećnicu). U Br Vb, zabilježili smo ove primjere:_v&je (=vi- jeće) 154b, vćju 160b, rajenie (= borba, rat) 203d i prajnici (=borci s praćkom) 249b. U Br Pad zabilježili smo: vejeme 30v, veje 42r i prainici 2951. U Br Vb4 pronašli smo ove primjere: vr&je (= vreće) 20d, vrižice 20d, vrćjice 204, lanija 45b, laniju 46b i ptija noseći 17d. Iz brevijara Vida Omišljanina navodimo ove primjere: veje (= comp. adv.) 324a, vćje (= vijeće) S8a i 61d, vefem' 48b, kuja (= kuća) 9b, košife 183d (2x), ojasi (= repovi) 271c i 271d, na ojasćh' 271c, opjinu 291b, otročije 145c i 145d, otročija 145c, nevinni otročiji 57c, ptij& 794 i 351a, rajenie 319e, sr&ja (= sreća) 367c, hi (= kćer) 348d i 349a, ot pij (= gen. pl. od pića)300d, inoja (= junoća) 311e, inofii 3 13d i pifo (= hrana) 332d. Pitanje je da li se ovdje radi o lokalnoj glasovnoj promjeni (< > ;)7 ili je posri- jedi samo grafička zamjena pa treba pomišljati na vezu sa zapadnom ćirilicom gdje je takva zamjena (đerv za ć) uobičajena. U prilog drugoj pretpostavci govori činjenica da je ta pojava najčešća u brevijaru Vida Omišljanina* koji, prema usme- noj informaciji Branka Fučića, u svojoj iluminaciji ima mnogo bosanskih osobina. Ova pojava u hrvatskoj glagoljici nije tako raširena kao u zapadnoj ćirilici, ali je vrlo stara. Svi kodeksi u kojima se javlja potječu iz 14. st., a Pazinski fragmenti “Usp. F. W. Mareš, A_ Basic Reform of the Early Period of Croatian-Glagolitic Church Slavonic. Stone, Gerald & Worth, Dean (eds): The Formation of the Slavonic Literary Langu- ages, Slavica Publishers, Columbus, Ohio, 1983, 179-180 $ 4. 3 i bilješku 18 na str. 181. SUsp. Vi. Štefanić, Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije, Slovo 6-8, 1957, 107 i Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akađemije, dio 1, JAZU, Zagreb 1969, 14. “Ovaj je brevijar vrlo srodan s Vb;. Usp. J. Tandarić, Hrvatskoglagoljski padovanski brevijar, Slovo 27, 1977, 129-147, ?Tako npr. Vj. Štefanić objašnjava primjer zabilježen u Pazinskom fragmentu. Vidi Vj. Štefanić 1969. str. 49: ». . . a tako je disimilacijom ć > j izmijenio riječ »včćnica« u všlnica. . « 3 U njemu, osim navedenih, ima više takvih primjera. 124