142 Botica, |. Galović, T. Glagoljica u sveučilišnoj nastavi na primjeru kolegija Hrvatska epigrafija i paleografija Arh. vjesn. 59(2016), str. 141-155. Ključne riječi: glagoljica, hrvatska ćirilica (bosančica), sveučilišna nastava, iz- borni kolegij, hrvatska epigrafija, hrvatska paleografija, Filozofški fiakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest, Katedra za pomoćne povijesne znanosti, metodiku nastave povijesti i metodologiju historije Nedvojbeno je da učenici kroz nastavu povijesti moraju steći znanja o zajed- ničkim temeljima svojega jezika, povijesti i kulrurnoga naslijeda kako bi mogli razu- mjeti politički, društveni i kulturni prostor koji ih okružuje te društvenu zajednicu u kojoj žive. Tako otprilike glasi jedan od zaključaka projekta Vijeća Europe iz 1990- ih o učenju i poučavanju europske povijesti.? Nacionalni su identiteti unatoč nemi- novnoj globalizaciji i pozitivnoj diskriminaciji nacionalnih manjina kao civilizacijski normativ itekako važni te se na tolerantan i konstruktivan način trebaju obrađivati na svim obrazovnim stupnjevima nastave povijesti. Svaka nacionalna, pa tako i hrvatska kultura počiva, između ostaloga, na pi- sanoj kulturi, preko koje se medusobno raspoznaju, razdvajaju i prepleću nacionalni identiteti. Prije ranonovovjekovnoga raščinjavanja hrvatskoga teritorija, naroda i je- zika, kada su osmanskim, mletačkim i habsburškim imperijalnim granicama prelo- mljeni za naredna stoljeća, Hrvati su razvili jedinstvenu pisanu kulturu, izražavajući se podjednako materinskim hrvatskim, hrvatskim crkvenoslavenskim i latinskim je- zikom, odnosno glagoljicom, ćirilicom i latinicom. Preko fenomena tropismenosti i trojezičnosti, a riječ je o pojmovima Eduarda Hercigonje koji se stalno osnažuju no- vim istraživačkim rezultatima,* reflektirala se rubna civilizacijska pozicija hrvatskoga identiteta. Naime, latinica i latinski ubaštinjeni su u hrvatsku kulcuru preko Zapada, a preko Istoka slavenska pisma glagoljica i ćirilica te crkvenoslavenski jezik. Unatoč vremenskim i prostornim diskontinuitetima hrvatski će identitet tom datošću biti obilježen sve do sredine 19. stoljeća. Isprepletenost i suživljenost grafijskih i jezičnih tradicija jedno je od najprepoznatljivijih obilježja hrvatske kulture i njezina udjela u curopskoj civilizaciji.! Takvom ju je, medu ostalim, vidio veliki erudit Jacques Le Goff (1924. — 2014.), ustvrdivši mjerodavno da je: Hrvatska izvorna, ali i duboko europska sastavnica cjeline što je čini Europa kojoj _je, od ranoga srednjeg vijeka, ona dala na eklatantan način svoj doprinos na najvažni- _jem području za svoju posebnost na civilizacijskom području. Hrvatska iskazuje u najvi- šoj mjeri svoj europski značaj važnim sastavom vlastitosti u kojoj se potvrđuju do danas, u iskušenjima i olujama, svijest o identitetu i usvajanje raznih kultura kojima je ona bila u dodiru. Poput same Europe, Hrvatska je sačinjena od susljednih akuliuracija koje + — Marinović, M. Nastava povijesti i nacionalni identiteti. U: Povijesno naslijeđe i nacionalni identitet. Marinović, M. (ur). Zagreb : Zavod za školstvo Republike Hrvatske, 2006, str. 12 * — Damjanović, S. Novi flološki prinosi. Zagreb : Matica hrvatska (Hrvatska jezična baština. Novi niz, knj. 1), 2014, str. 13-39. + | Hercigonja, E. Tropismena i trojezična kulrura hrvatskoga sednjovjekovlja, Zagreb : Matica hrvatska. 2006, sar. 271