69 kako je to pismo nastalo, nije gornje razmišljanje preuzetno. Naime, u žiti- jima sv. Braće se kaže da je na čudesan način Bog objavio novo pismo za hovi narod. To je uobičajeni način pisanja srednjovjekovnog pisca koji sve velike stvari pripisuje izravnoj Božjoj objavi. Kad bismo tu rečenicu prevo- dili na suvremeni jezik onda bismo rekli da su sv. Braća dugo radila dok su sastavili novo pismo, ili pak da su se dali na istraživanje postoji li gdje već heko stvoreno pismo za slavenski jezik. Ono je moglo nastati ondje gdje je brojnije slavensko žiteljstvo došlo u susret s pismenošću i tražilo načina da svoje riječi izrazi preko pisma, kako su to činili drugi narodi. Najbolje pri- like za tako nešto bile su u Dalmaciji i Makedoniji, odnosno sjevernoj Grč- koj, domovini sv. Braće. Ti krajevi bili su i zbog toga pogodni jer su bili pod bizantskim utjecajem, a Bizant je dozvoljavao upotrebu raznih pisama i jezika, jednostavno zato jer je na području njeglova carstva bilo više raz- vijenijih kultura. Na Zapadu postojala je samo rimska, odnosno latinska kultura pa se stvorio dojam da druga nije ni opravdana. Ta kultura izrazila se kroz latinski jezik. Takva zapadnjačka svijest nije se mogla učvrstiti na našim prostorima, pogotovo ne na onima koji su bili pod trajnijim bizants- kim utjecajem, kao što su dalmatinsko priobalje i otoci. U svoju svijest Bi- Zant je, dakle, bio ugradio postojanje različitih kutlura i književnih jezika. Ovdje pod »dalmatinskim« uključujem cijelu istočnu obalu Jadrana. Zona, dakle, u kojoj je bila najveća mogućnost da se stvori pismo po- godno za slavenski jezik bila je ono područje na kojem su Slaveni došli u najtješnji odnos s pismenim grčko-rimskim svijetom. Postavlja se pitanje koje su stvaralačke snage pri tome bile najdjelatnije? Odgovor na to pitanje u prvom redu nalazim u činjenici postojanja odre- Genog tipa redovnika ili monaha. Monaštvo nije nastalo kao rezultat prav- nog razvoja crkvenog ustrojstva nego kao karizmatička ustanova koja izvire iz duha kršćanstva i naravi ljudi u kojima se to kršćanstvo utjelovilo. Mo- naštvo se kod nas uglavnom poistovjećuje s benediktincima. U prvom tisuć- ljeću jedva se može kod nas govoriti o benediktincima, pogotovo ne u na- šim krajevima, ali svakako da je bilo mnogo monaha. Monasi su ljudi koji su se željeli posvetiti Bogu u odvojenosti od ovoga svijeta. Zato su birali osamljenija mjesta. Za to su bili pogodni pusti ili slabo naseljeni otoci. Imamo i danas još naziva otočića koji na to upućuju, kao npr. Koludar. Takvih sklonosti bilo je i u hrvatskim sredinama kada su pokrštene i kada su se u njima proširili određeni kršćanski ideali. Monah ne samo da je imao slabe veze sa svjetovnim nego i s crkvenim institucijama. Prema tome nje- Mmu nije bilo potrebno poznavanje crkvenog latinskog jezika. Monah nije Svećenik, pa nije morao imati ni neku školu. On jednostavno sa znanjem koje ima odlazi u osamu. Uglavnom se radi o zajedničkoj osami, tj. ti odvo- jeni od svijeta žive u nekoj zajednici. Ali i takvim ljudima potrebno je da Svoju duhovnost hrane na sv. Pismu. U slučajevima kada se radi o monasi- ma Slavenima (Hrvatima) oni ne osjećaju potrebu da do sv. Pisma idu pre- ko latinske civilizacije, tj. da najprije nauče latinski, nego traže načina da ga dobiju u svom jeziku. Svakako jedna takva potreba je postojala. Ne mo- Že se reći tko je i gdje je na tu potrebu prvi uspješno odgovorio. Crkvene Ylasti nisu imale posebne teškoće da takvu praksu propuste, jer ti monasi Nisu bili izravno uključeni u pastoral, pa su ostale crkvene strukture i pored