70 te monaške posebnosti mogle dobro funkcionirati u skladu s propisanim normama i pravnim običajima. I upravo zbog te odvojenosti od »crkvene politike« i zbog toga što za monaha nije bilo potrebno neko posebno znanje ili školska sprema, moglo je ono razvijati onu kulturu s kojom su pojedinci odlazili u osamu. To znači da su mogli gajiti onaj jezik koji su naučili U svojoj obitelji i u svojoj sredini. Ondje gdje su monasi bili Hrvati, gajili su svoj hrvatski jezik. Činili su to na svoj način i svečenici u dušebrižništvu (župnici), ali oni nisu bili toliko slobodni u gajenju svoje hrvatske kulture jer su bili uključeni u pravni sistem Crkve. Oni su bili produžena ruka toga sistema. To se za monahe ne može reći, iako su i oni u duhovnom zajedništ- vu cijele Crkve. Na Splitskom saboru i popratnim dokumentima vidimo jasno da s€ drugačije gleda na monahe a drugačije na pastoralni kler. Tu se kaže da se bez znanja latinskog jezika ne smije nikoga promaknuti u svećenički red, ali se ujedno kaže da takav koji ne zna latinski jezik može služiti Bogu kao klerik ili monah (tantum in clericatu et monachatu Deo deservire). Rekao bi čovjek da ti monasi i nisu bili od nekog značenja kada se njima službeno dopušta ono što ključnim osobama u Crkvi nije dopušteno. Međutim, poz: nato nam je dobro iz povijesti da su ti ljudi koji su pobjegli od svijeta ja- ko često postali središnje ličnosti oko kojih se svijet najradije okupljao & njihovi samostani često su postajali središta oko kojih su ljudi gradili svoje kuće i tako nastadoše neki europski gradovi. Taj proces se odvijao na sličan način u veoma različitim krajevima, uza sve to što monaštvo po svojoj pr- votnoj nakani nije uključeno u dušebrižnički pastoral. Tako je npr. cijeli irski otok bio kristijaniziran od monaha i njegova je Crkva dobila monaško uređenje. To je bilo moguće i zbog toga što su monaške zajednice, iako U biti nesvećeničke, imale potrebu da imaju jednog svećenika za služenje SsY- mise. Taj je, dakako, bio iz njihovih redova. U slučajevima gdje se okupilo monaštvo iz hrvatskih krajeva, taj svećenik također je bio ne samo Hrvat nego i nelatinaš. Postepeno će taj proces ići tako da će sve više monaha primati svećenićki red i preuzimati pastoralne službe. Možda nije bez teme- lja da nastanak tzv. seoskih kaptola na Krku i kolegijalnih u biskupijama oko Krka tražimo na liniji tog procesa. Jednu od takvih redovničkih zajednica na Krku posjetio je »v dni svoje« i kralj Zvonimir. O tome nam svjedoči Baščanska ploča. Iako je 11. stoljeće vrijeme benediktinske reforme, izgleda da je naše redovništvo živjelo i da- lje po starim navadama, koje su bile vezane više uz bizantske nego li uz za- padne tradicije. Ne samo da tu reformu, predvođenu upravo reformiranim zapadnim monaštvom (benediktincima), ovdašnje monaštvo nije prihvatilo, nego joj je pružilo žestok otpor. Otpor toj reformi oličen je u legendi o Vu: ku i Zdedi (Cededi). Ovaj posljednji upravo na Krku ima svoju biskupiju i mnoštvo svojih pristalica. Tu vidimo da je iz monaštva izišao ne samo sv€: ćenik nego čak i biskup. Tu je izgleda izvor sablazni za reformirani latinski kler i redovnike. Svojevrsnom logikom razvoja iz toga nesvećeničkog i ne- pastoralnog monaštva tijekom vremena nastadoše svećeničke zajednice koje su vodile pastoralnu brigu za širu okolicu. Glagoljaško svećenstvo postat će poslije redovita pojava, ali sve do senjskog biskupa Filipa 1248. neće ono imati svoga predstavnika na biskupskoj stolici.