\CCP 54 (2004), r 19-28 mnogih junaka vitezova i slavnih boraca. Najvjerojatnije je tu riječ o dragovoljcima koji su ovamo došli »radi vjere Kristove« braniti kršćansku Europu. Među poznatim curopskim viteškim redovima tijekom XV. stoljeća u Hrvatskoj su rašireni i tijekom XIV. stoljeća u obrani od Turaka aktivni ivanovci (hospitalci) - vitezovi sveto- ga Ivana Jeruzalemskoga, organizirani tada u Hrvatskoj i Ugarskoj u Vranskom prioratu sa sjedištem u Vrani kod Zadra. Glavno sjedište reda je 1291. godine, nakon pada posljednje- a križarskog uporišta u Svetoj zemlji, preneseno iz tvrđave Akon na palestinskoj obali u Limasol na otoku Cipru, a potom (1309. godine) na otok Rodos. Godine 1526., nakon pada Rodosa pred sve većom osmanlijskom opasnošću, ti vitezovi prenose svoje sjedište na Mal- tu, pa se otada, danas sa sjedištem u Rimu, nazivaju Malteški vitezovi. Ti su vitezovi u XV. stoljeću posjedovali u Hrvatskoj brojne gradove i zemljišne posjede koje su od XII. stoljeća sami stekli (L jubač kod Zadra, Čičan u Turopolju, posjede kraj Valpova i Mikanovaca, zatim kraj Pakraca, Nove Dvore u Međimurju, kraj između Poreča i Vižinade, Belu kod Ivanca u Zagorju) ili naslijedili od vitezova templara nakon njihova ukinuća početkom XIV. stoljeća (Vranu kod Zadra, Glogovicu, Zagreb, Sveti Martin kod Našica, Goru u Banovini, Dubicu). Vitezovi ivanovci već sredinom XV. stoljeća slabe i polako nestaju iz Hrvatske kao zasebna i neovisna organizacija. Njihova imanja, uz papinu suglasnost, ugarsko-hrvatski kralj Ma- tija Korvin, nakon što su Turci osvojili bosansko kraljevstvo 1463. godine, daje na upravu administratorima, tj. daje na_korištenje svojim podanicima zaslužnim u obrani od Turaka, što znači da u Hrvatskoj i Ugarskoj tada najvjerojatnije više nije bilo aktivnih vitezova iva- novaca. Stoga je zacijelo činjenica da vitezovi Ivanovci i nisu sudjelovali u Krbavskoj bitki, ti. na njih se zacijelo ne odnosi zapis popa Martinca. Naslov vranskoga priora — najvišega ranga dužnosnika ivanovaca u Hrvatskoj i Ugarskoj — ostao je do današnjega dana kao časna tradicija, a taj naslov nosi prepošt Prvostolnoga kaptola u Zagrebu.* Slijedom imena družbe u zapisu popa Martinca o Krbavskoj bitki dolazi se do tada u Eu- ropi mlade udruge »Društva plemenitih ljudi«, čiji je zaštitnik sveti Mauricije. Ta udruga osnovana je 13. veljače 1434. godine.' To bi mogla biti družba čije je izginuće na_Krbav- skome polju posebno zabilježio pop Martinac. Sveti Mauricije — blagdan 22. rujna po gregorijanskom kalendaru — ranokršćanski je mučenik s kraja III. stoljeća (oko 292. godine). Prema legendi Mauricije — neki ga povi- jesni izvori nazivaju i vojvodom od Tebe - bio je zapovjednik (primicerus) rimske legije sastavljene od vojnika-kršćana, sa sjedištem u egipatskome gradu Tebi, danas Luksoru. Legiju je car Maksimijan Herculius poslao iz sjeveme Afiike u Galiju da suzbije širenje kršćanstva. Prešavši Alpe i spuštajući se dolinom rijeke Rhone na Ženevsko jezero, Ma- uricije i drugovi, a potom i cijela legija, odbiju boriti se protiv svoje braće u vjeri.! Kod slja DOBRONIĆ, Viteški redovi. Tenplari i inanovci u Hrvatskoj, Kršćanska sadašnjos, Zagreb, 1984., str 87-167. * Osdine dei Santi Maurizio e Lazzaro: l wwwicods.onHistorique.im St. Maurice: htp/inevadventora.athen/10068. un