Od velikog je znanstvenog interesa druga pojava, koja je već u najrani jem razdoblju hrvatske pismenosti u Poljicima odredila karakter i put pol koga glagolizma: to je problem pisma. Već u 12. st. otkad imamo sigurnih pot- vrda, a možda i ranije, na području oko Splita (Omiš, Povlja, Poljica, pa i dalje na jug do Makarske i Dubrovnika) počinje se upotrebljavati ćirilica, koja u kasnijem paleografskom razvoju dobiva ustaljene oblike zbog kojih je zove- mo zapadnom ćirilicom, bošančicom, odnosno poljičicom. U ovom se, dakle, kraju zapravo upotrebljavaju tri pisma: jedno latinsko i dva slavenska: ćiri- lica i glagoljica. Glagoljica se u kasnijim stoljećima u dokumentima naziva ilirsko, slavensko pismo, ponekad pismo sv. Jeronima, a ćirilica se naziva Ći- rilovim pismom, hrvatskim pismom, a često i glagoljicom. U Poljicima je gla- goljica, vjerojatno dosta rano, isključivo liturgijsko pismo, dok se u privatnom i javnom životu upotrebljava ćirilica, odnosno bosančica. Temeljne humane poruke koje je glagoljici ucijepio njen tvorac i koje su neizbrisivo povezane s njezinim trajanjem nisu se izgubile ni u drugom sla- venskom pismu — ćirilici. Prva je poruka Konstantina Ćirila da je slaven- skim, kod nas hrvatskim, jezikom jednako dobro slaviti Boga kao i latinskim ili grčkim jezikom. Solunska braća na početku srednjega vijeka tim svojim stavom negirala su temeljne koncepcije evropskog feudalizma u nastajanju. Boreći se protiv »trojezičnika« — pristalica latinskog, grčkog i hebrejskog li- turgijskog, a to znači i kulturnog i političkog jezika i utjecaja koji jezik nužno donosi, oni nam se pokazuju kao najveći evropski humanisti u tom dalekom razdoblju ljudske povijesti. Druga poruka ugrađena je u njihovo pismo: ime- na slavenskih slova, znakova isticala su da je samo onome tko poznaje pismo, slova, dobro živjeti na zemlji (Az bukvi včdč glagolju dobro jest živčte zčlo zemlja ... ja slova znajući govorim dobro je živjeti na zemlji ...)! Revolucio- narni značaj, a posebno u našim krajevima gdje država nije stajala kao zaštit- nik pisma i njegove poruke, ostao je trajno prisutan i u glagoljici i u ćirilici. Ova su se pisma dugi niz stoljeća opirala civilizatorskom i civiliziranom latin- skom jeziku i pismu, i čuvala su hrvatsku nacionalnu svijest budnom i posto- janom. Ova nas pisma ipak time nisu izolirala od kulturnih strujanja u Evropi, istočnoj i zapadnoj, nego je naš svijet zahvaljujući upravo slavenskom pismu bio uronjen u evropsko kulturno življenje intenzivnije i neposrednije. Razlog izdržljivom trajanju i opiranju glagoljice, a ovdje i bosančice, jest u njezinoj srođenosti s narodom i ugrađenosti u narodnom životu: popovi gla- goljaši — posebno u krajevima gdje su bili naročito brojni, kao na Krku i u Poljicima — nisu se bitno razlikovali od svoje pastve: seljaka, težaka, pastira, ribara i pomoraca, a posezali su i za oružjem kad se trebalo boriti protiv Tu- raka i Mlečana, a u 19.:st. i protiv Francuza. Crkvene vlasti često su izdavale stroge naredbe protiv nošenja vatrenog i hladnog oružja i narodnog odijela, ali se prilike oko popova nisu -mijenjale, pa se ni položaj popova glagoljaša nije mogao promijeniti, a ni njihove navike slomiti?. Od vremena splitskih crkvenih sabora do povlastice pape Inocencija IV. 1248. g. senjskom biskupu Filipu uvjeti života glagoljice prilično su nam tam- ni, jer o tome nemamo nikakvih izvora, a-ni sačuvanih spomenika. Istraživa- nja V. Mošina vrlo jasno potvrđuju da je na cjelokupnom našem teritoriju »pred kraj XII vijeka... moralo biti poduzeto sistematsko uništavanje sla- venske književnosti, kako glagoljske tako i ćirilske«4, Nakon papine povlastice 142