senjskom biskupu i omišaljskim benediktincima nastaje bujni procvat glago- ljice i uopće hrvatske crkvene književnosti na narodnom jeziku. Glagoljica se razvija vrlo živo u svim književnim vrstama, i to traje sve do izuma štampe. Konačno izumiranje glagoljice kao živog i vitalnog kulturnog organizma po- činje s izdanjima rimske Propagande (Zbora za širenje vjere), kad ona usvaja rusifikaciju hrvatskih tekstova, a samim se tim prekida i vjekovna tradicija naše redakcije. Glagoljaši su očekivali svoje knjige, a dobivali su onakve u kojima su svoj jezik teško prepoznavali. Stari-su rukopisi nestajali ili bili za- branjivani — a sva nova izdanja bila su mrtva čim su doštampana. Dok su poljički spomenici pisani bosančicom vrlo brojni i općenito pozna- ti, spomenici pisani glagoljicom gotovo su posve iščezli, jer se glagoljica izvan crkve nije ni upotrebljavala. Nakon studioznih komparativnih istraživanja hrvatskoglagoljskih i hrvatskih ćirilskih spomenika Franjo Fancev je utvrdio da je »područje Poljica još u srednjem vijeku predstavljalo most, koji je u hrvatskoj sredovječnoj književnosti vezao sjeverodalmatinsko s južnodalma- tinskim (dubrovačkim) područjem, i tako na književnom polju podržavao nji- hovo jedinstvo«". Rijetki sačuvani spomenici to jasno pokazuju, iako ni do danas književni tekstovi nisu dovoljno poznati, a bibliografski poznati spome- nici nisu dovoljno istraženi“. Ni ovo saopćenje neće se kretati u istraživanju ovih književnih veza, u ispitivanju zajedničkih spomenika na oba pisma, iako bi o tome trebalo pisati i nastaviti tamo gdje je Fancev stao. Zadatak je ovog saopćenja mnogo skrom- niji: potrebno je za sada utvrditi, koliko se može, da li je bilo nekih spomenika na glagoljskom pismu u Poljicima, što o tome govore suvremeni izvori, izvje- štaji pojedinih crkvenih vizitatora, i koji su uzroci tako temeljitog nestanka glagoljicom pisanih tekstova iz Poljica. Povijest glagoljice je u svim našim krajevima više-manje, barem u naj- bitnijim okvirima ocrtana, određen joj je povijesni put i udio u formiranju hrvatske nacionalne svijesti, a opisani su najčešće i spomenici na tom pismu, vezani za pojedina područja. Glagoljica u Poljicima nije do sada našla svoga obrađivača, i na prvi pogled činilo bi se da je na ovom području nije nikad ni bilo. Ima tome više razloga. U bogatoj zbirci Arhiva JAZU u Zagrebu postoji velik broj tekstova iz gotovo svih naših krajeva, naprotiv iz Poljica na gla- goljskom pismu ne postoji ništa što bi bilo iole važno i vrijedno spomena. Ivan Kukuljević je sredinom prošlog stoljeća prokrstario cijeli naš nacionalni teri- torij tražeći i skupljajući sve pisane dokumente važne za povijest i kulturu našega naroda. Bio je i u Poljicima, ali nije našao ništa napisano na glagolj- skom pismu, dok je na bosančici našao velik broj vrijednih kulturnih spome- nika, među kojima i nekoliko prijepisa Poljičkog statuta“. Početkom našeg stoljeća, spremajući građu za svoju veliku Glogaljsku: bibliografiju, Ivan Mil- četić prolazio je opet ovim krajem u listopadu i studenom 1908. g. tražeći do- kumente i izvore za svoju knjigu. Njegov je izvještaj iz Poljica porazan za glagoljicu: >Živa me želja vukla u Poljica, u tu starohrvatsku veliku općinu, koju je onako krasno opisao don Frane Ivanišević u »Zborniku za nar. život i običaje« naše Akademije. Pođoh najprije k njemu u Jasenice (tako!) koje imadu čaroban polo- žaj nad morem. Izuzevši nekoliko hrv. liturgičnih knjiga njegov župni arhiv nema ništa glagoljsko. I on i profesor Pivčević Poljičanin, kateheta u spljetskoj 143