JOSIP BRATULIĆ GLAGOLJICA I GLAGOLJAŠI U POLJICIMA Glagoljica je pismo Konstantina Ćirila, koje je on izumio za svoj misio- narski pohod među Slavene. Tim pismom bile su napisane prve slavenske crkvene knjige, potrebne za misionarsko djelovanje. U pravoslavnom slaven- skom svijetu, pod jačim političkim i društvenim utjecajem Bizanta, glagoljicu je vrlo rano zamijenila ćirilica, i jedino je kod Hrvata glagoljica ostala u upo- trebi dugi niz stoljeća. Ona je bila najjači i najsjajniji svjedok povijesnog puta hrvatskoga naroda, a produžavala je život revolucionarnom i humanom za- hvatu u socijalne strukture ranog srednjeg vijeka, a taj zahvat obično nazi- vamo baštinom Solunske braće, Konstantina Čirila i Metodija. Pri tome po- mišljamo ne samo na pismo ili crkvene knjige nego i na sve one popratne po- jave koje su uvjetovane postojanjem pisane i umjetnički oblikovane riječi. Pi- sana i izgovorena riječ na domaćem jeziku utvrđivala je narodnu svijest kod Hrvata, poticala je na dalje književno stvaranje, na bilježenje važnih povijes- nih događaja, a posebno na kodificiranje običajnog prava. Ovo je pismo, na koncu, odnjihalo i hrvatsku književnost, kojoj je Marko Marulić prvi moderni predstavnik, onaj koji povezuje shvaćanje najstarijeg razdoblja s novim nasto- janjima: ne samo u literaturi kao izrazu svijesti manjeg kruga intelektualaca nego i u podržavanju demokratske i slobodarske poruke braće Konstantina Cirila i Metodija, prvih slavenskih prosvjetitelja. Teško će se ustanoviti sa sigurnošću kad su učenici Solunske braće prvi put došli među Hrvate, kad su dospjeli u većem broju ili u organiziranoj sku- pini. Kad je to, zapravo, kod Hrvata započet kulturnoprosvjetni i nacionalno- politički rad na slavenskom pismu, glagoljici? Moralo je to biti vrlo rano, jer 'već za vrijeme Prvog splitskog sabora 925. g. glagoljaši su snaga protiv koje je započeta borba. Prema novijim istraživanjima, a ona unekoliko mijenjaju naša ustaljena znanja i shvaćanja, upravo su dalmatinske biskupije, administrativ- no-upravno podvrgnute Bizantu, bile utočište Metodijevih učenika, prognanih iz Moravske. Na dalmatinske biskupe odnosi se ukor pape Ivana X: »Et quia fama revelante cognovimus, per confinia vestrae parochiae aliam doctrinam pululare, quae in sacris voluminibus non reperitur, vobis tacentibus et con- sentientibus...4. Po tome izlazi da se u obalnom području Hrvatske glagoli- zam nesmetano širio, a posve je sigurno da je prelazio i na područje hrvat- skoga biskupa, tj. hrvatske političke državne cjeline. Splitski sabori održani su u neposrednom susjedstvu Poljica, i možemo pretpostaviti da su i Poljica u to vrijeme bila preplavljena glagoljašima?. To dokazuje i kult sv. Klimenta (Klimana, Klimanta, Klementa) pape, kojega su moći otkrili Konstantin Ćiril i Metodije i koji je bio posebno čašćen u slaven- skoj Crkvi, a taj je kult našao u Poljicima plodno tlo, čini se dosta rano, a to zznači da je rano bila ukorijenjena i slavenska liturgija na ovom prostoru. 141