pa če se čitalac — osobito student — uzalud pitati, kakav je to »blaže- nik«, o kojem je odjednom riječ, i što je bilo sa zlaticama koje je taj očito nezahvalni »ništii« bio primio prije toga. Tako je međutim i dalje, pa odmah poslije Grigorijeva razgovora s anđelom slijede riječi jadoš- tem» bo imr reče i pijoštem», iz kojih bi se normalno — da nema onoga reče, koje opet upućuje na jedan subjekat koji se uvodi a prije nije bio spomenut — moglo ma prvi pogled zaključivati da su se to Grigorije i onaj mjegov neobični gost lijepo dalje častili jedući i pijući, i da je tu jezično majvažnije to što se prevodilac u prirodno jasnoj situaciji (kada se radilo o dva muška lica) služio pluralom a ne dualom. Ovakvi skokovi mogu imati svoje opravdanje kada se radi o po- sebnim metodskim jedinicama, mo tada bismo očekivali drugi tip udžbe- nika, koji bi bio više malik na priručnike koji se danas upotrebljavaju u Bugarskoj ili u Sovjetskom Savezu, ili je barem u predgovoru trebalo na takav, (srpski) priručnik uputiti, te ondje (ili u priručniku) sastav i upotrebu ovakvih krnjih tekstova sa metodskog stajališta objasniti. U trećem dijelu su redakcije ispremiješane: poslije Miroslavljeva evandelja slijede Bečki listići, iza njih Dobromirovo pa tek onda Ostro- mirovo evanđelje i na kraju, iza Arhangelskog evanđelja, Praški listići (za koje je navedeno da| su uzeti prema Kuljbakinovoj Čitanci (1932) a ne prema snimkama, koje su autoru također zacijelo bile pristupačne). U četvrtom dijelu se za ilustraciju »novog crkvenoslovenskog jezika« na- vode samo tropari sv. Savi (i to glas 3 i glas 8 prema Zborniku Jov. Živkovića iz g. 1901). U cijeloj hrestomatiji mema nijednog paralelnog teksta ni za kanonske, ni za mlađe, redakcijske spomenike, iako bismo očekivali da će takav priručnik, koji je namijenjen u prvom redu Srbima i pravoslavcima, sadržavati nekoliko komparativnih pozicija (za staro- slavenske (kanonske) tekstove, za staroslavenske i stane srpske tekstove (npr. iz Miroslavljeva ili Vukanova evanđelja) i za stare srpske i mlađe rusificirane srpskoslavenske crkvene (crkvenoslavenske) tekstove). Oče- kivalo bi se da će to biti važno za jednu sredinu koja je sve do Vuka i Dositeja stajala pod utjecajem toga jezika i ma njem razvila cijelo jedno posebno, umjetnički i jezički zanimljivo poglavlje svoje književnosti. Sve to nisu prigovori nego napomene koje se više odnose na sredinu nego na djelo koje je u mjoj niklo, ili ma pisca koji ga je prema njoj obli- kovao. A ta sredina zabrinjava. Nije npr. jasno, zašto je pisac izostavio sve tekstove štampane glagoljicom, i zašto nije donio odlomak iz Frizin- ških listića. Ako se tomu doda da su i obje fototipske snimke glagoljskih tekstova donesene tako da u ćiriličkom (štampanom) tekstu nema za njih mi transliteracije ni sinoptičkih mjesta koja bi čitaocu, početniku u sla- vistici, pomogla da te snimke pročita, onda to znači da se glagoljici u istočnom dijelu Jugoslavije ne posvećuje ni ona pažnja, koja joj se posve- ćuje u sasvim: stranim zemljama. A to nije dobro. Jugoslavija je jedina zemlja u slavenskom svijetu koja je evo gotovo kroz jedanaest stotina go- dina držala neprekinutu tradiciju najstarijeg slavenskog pisma, i ona s pravom ma to može da bude ponosna. Bilo bi to neoprostiva. greška kada bi se istočni dio ograničio samo na ćirilicu i kada bi se glagoljicom bavio manje nego što se njome bave Francuzi (Vaillant), Nijemci (Diels, Kosch- 233