DATIRANJE 1. Za neki tekst obično kažemo, da je datiran, kada sadrži — u obliku bilješke, dodatka, umetka ili sl. — oznaku vremena, kada je napisan. Ako takve oznake u njemu nema, kažemo, da nije dati- ran, da je nedatiran, i tada se za njegovo datiranje obraćamo raz- ličnim posrednim sredstvima, koja kadšto znaju biti vrlo složena. Pod datiranjem, pa ni pod onim u najširem smislu, obično se ne misli iznalaženje oznaka, koje same po sebi, svojim sadržajem i svojim neposrednim podacima izriču vrijeme, kada je koji spo- menik napisan, iako je traženje takvih oznaka obično prvo, što se čini, kada se takav spomenik dobije u ruke. Ako se takva oznaka u njem nalazi, i ako je vjerodostojna, on je sim po sebi datiran, i tu je svako drugo datiranje suvišno. Pod datiranjem će se, dakle, u prvom redu misliti proces, koji vodi k utvrđivanju vremena, kada je neki spomenik napisan, ako u njem nema takvih oznaka. On će biti dvojak prema tome, da li se oslanja na neke oznake, koje sadrže vremenske podatke, samo što se ti podaci direktno ne odnose na postanak teksta, ili se ne oslanja na takve podatke, već do svojih rezultata dolazi na jedan drugi način, neovisno od sadržaja teksta. U oba slučaja datiranje će biti posredno, i ono će se uglavnom razlikovati u tome, što će se u prvom 'slučaju obično zadržavati na tim oznakama i ne će ulaziti u sim tekst, dok će u drugom slučaju nastojati utvrditi, kada je postao sim tekst. U prvom slučaju govorit ćemo stoga o posrednom datiranju u širem smislu, a u drugom o posrednom datiranju u užem smislu. Bilješke i oznake s vremenskim podacima obično sadrže veći rukopisi (zbornici, kodeksi) pisani na pergameni ili na papiru, u kojima je za takve bilješke bilo i mjesta, i koji su se obično pisali po nekoliko (kadšto i do desetak i više) godina, pa su i za pisce i pisare bili toliko važni, da su na početku ili na kraju ispisivali godinu, kada su svoje pisanje započeli ili kada su ga svršili,