Josip VRANA, Hrvatskoglagoljski blagdanar. Stu-
dija o pravopisu, jeziku i podrijetlu novljanskog
rukopisa iz godine 1506. Rad 285, 95—179 i 3 sn.

Dok se prije jeziku i pravopisu naših glagoljskih rukopisa posvećivalo
najviše desetak ili petnaestak strana, ovo je prva iscrpnija monografija o
jednom hrvatskom glagoljskom spomeniku iz početka XVI vijeka, kojoj
je težište upravo na jezičnoj i pravopisnoj strani, te već zato zaslužuje
osobitu pažnju.

U uvodu pisac govori najprije općenito o rukopisu blagdanara, koji
se čuva u Arhivu Jugoslavenske akamedije znanosti i umjetnosti u Za-
grebu (sign. IV. a. 99, v. opis kod Milčetića, Starine 33, 330—331), o go-
spodinu Filipu, koji ga je preveo iz latinskoga originala, o popu Andri
koji je taj prijevod u Novom prepisao, i o fratru Stipanu s otoka Krka,
koji je u gotovu prijevodu (prijepisu) ispisao rubrike. Zatim u tri dij
raspravlja o grafijskim, ortografskim i jezičnim osobinama hrvatskoga
teksta (I), o odnosu Blagdanara prema svojem latinskom originalu (1I) i
o Blagdanaru kao prijevodu toga originala (III).

Još su najbolje uspjela ova posljednja dva dijela, u kojima je pisac
na primjerima uspio utvrditi, da je Blagdanar prijevod iz rukopisnoga
teksta Peregrinovih Sermones de sanctis, premda direktnoga
predloška, iz kojega je prijevod imao biti načinjen, nije našao ni u Beču,
ni u Pragu, ni u Krakovu, gdje je za njim tragao, i premda neki primjeri,
koje pisac navodi, upućuju prije na neki drugi rukopis, a ne na onaj, koji
mu je služio podlogom kod poređenja (tako na pr. na str. 106, gdje se
jedva može uzeti da se radi samo o »zapisivanju«, koje uz njem. ein-
schreiben u toj radnji znači i njem. sich verschreiben).

AAko se uzme u obzir, da u inkunabulama Peregrinovih Sermones
nema nekih propovijedi, koje se nalaze u rukopisnim tekstovima, od kojih
su neki do 100 ili do 150 godina stariji od prvih inkunabula toga djela,
i da, obrnuto, u inkunabulama ima dvadesetak propovijedi, kojih nema u
rukopisima, moglo bi se postaviti pitanje, je li uopće morao postojati ta-
kav neposredni latinski predložak, iz kojega je gospodin Filip ad lit-
teram prevodio — ili mogao prevoditi — sve dijelove svojega Blagda-
nara.

 

 

 

 

 

 
    

Prema Vraninu poređenju u Blagdanaru nema sedam propovijedi,
koje se inače nalaze u najstarijem latinskom rukopisu, a tri su u njem
'move, kojih nema u tom latinskom rukopisu, ali se nalaze — u nešto skra-
ćenu obliku u nekim drugim (mlađim) latinskim rukopisima. Ako se
razmotri, koje su to propovijedi, vidjet će se, da se u prvih sedam radi
o imenima, koja su i inače kod nas bila poznata i poštovana (Lucija, Ce-
cilija, Benedikt, Gregorije i dr.), pa su gotovi Ser mones o njihovim
protoplastima u našem prijevodu mogli postojati i prije prevođenja Pere-
grinova djela, tako da je prevodilac (ili prepisivač) mogao smatrati nepo-
trebnim, da ih u drugom — možda manje savršenom ili manje uspjelom
— obliku unosi u svoj zbornik. Drugim riječima, ako tih sedam pozić
nema u Andrijinu Blagdanaru, onda to još ne znači — ili ne mora zna-

 

 
  

   

59