'VESNA BADURINA STIPČEVIĆ Pariški zbornik Slave 73 (dalje u tekstu Par) iz 1375. godine najstariji je sačuvani hrvatskoglagoljski zbornik. Pisale su ga tri ruke, a najveći dio zbornika pisao je pisac glagoljaš Grgur Borislavić iz modruške Gorice, pripadnik ličko- krbavskoga kulturnog područja, koje je u 14. i 15. stoljeću bilo središtem hr- vatskoga glagoljaštva (Bratulić 1988). Neke su tekstove pisali i “'Stipan pisac" i “prvad Mikula"' iz Istre. Zbonik je bio namijenjen “prizidnicama", redovnicama samostana sv. Julijana u Šibeniku.' Sastoji se od 296 pergamenskih listova (vel. 15 x 11,5 cm). Sadrži liturgijske i biblijske tekstove, kao i neliturgijske molitve, apokrifnu Legendu o 12 petaka, apokrifnu epistolu o štovanju nedjelje, apokrifno Pseudo-Matejevo evanđelje i Muku sv. Margarite. Od biblijskih tekstova treba istaknuti psaltir, kantike i tekstove Muke Kristove. Tematsko-sadržajnom struktu- rom Par je najstariji primjer ranije razvojne faze hrvatskoglagoljskih zborničkih kompilacija, u kojima se pretežita zastupljenost liturgijskoga repertorija postepe- no proširuje i obogaćuje neliturgijskim tekstovima (Hercigonja 1975: 131-132; Petrović 1989: 161). Zbornik je prvi opisao Marin Tadin, nakon što je 1951. godine iz neke knjiž- nice u Španjolskoj nabavljen za parišku Bibliothčque Nationale (Tadin 1954). Kasnije su mnogi filolozi intenzivno istraživali pojedine zborničke dijelove te su svojim studijama pridonijeli njegovu boljem poznavanju u širem kontekstu hrvatske srednjovjekovne pismenosti, liturgije i književnosti. Josip Tandarić u li- turgijskim i tekstološkim istraživanjima zaključio je da Par “zauzima među hrvat- skoglagoljskim spomenicima zasebno mjesto" (Tandarić 1993: 110). Napomenuo je da je Par jedini sačuvani rukopisni liber horarum te da se marijinski oficiji razlikuju od službi istih blagdana u brevijarima (Tandarić 1993: 288—289). Najve- ća su osobitost zbornika misni red i kanon, koji predstavljaju “prvotnu redakciju glagoljaškoga sakramentara u Hrvatskoj“, nastalu prije franjevačke reforme u 13. stoljeću (Tandarić 1993: 110). Nadalje, Par sadrži prijevode psaltira, kantika i četiriju Muka dosljedno provedene prema latinskome Vulgatinu prijevodu, kao ni u jednom drugom hrvatskoglagoljskom spomeniku, te su “iznova prevedeni s Vulgate na hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika, a nije sačuvan raniji prijevod sa LXX" (Tandarić 1993: 276). O psaltiru u Par Marinka Šimić zaključila je da se u mnogome razlikuje od drugih istovrsnih hrvatskoglagoljskih tekstova: “on je iznova preveden prema latinskom, te ima posve drugačiju strukturu rečenice, kao i poprilično različit leksik od ostalih psaltira (Šimić 2000: 149). Johannes Reinhart u studiji o sintaksi hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika navodi tekstove Muke u Par kao dio misalske tradicije i tekstološki ih svrstava u južnu redakciju hrvatskoglagoljskih misala (Reinhart 1993: 60). Muka po Marku u Par objavljena ! Samostan i crkva sv. Julijana nisu obnovljeni nakon razaranja u Drugome svjetskom ratu (Tadin 1954: 30). 10