140 po Marku u hrvatskoglogoljskom Pariškom zborniku Slave 73 varijantama iz Par (Verdiani 1957). Verdianijeve tvrdnje o nezavisnosti hrvatskolatiničkih prikazanja od glagoljaške tradicije doveo je u pitanje Eduard Hercigonja u pomnoj tekstološko-stilskoj analizi kojom je dokazao da se dramski tekst latiničkoga prikazanja podudara upravo s glagoljskom, a ne s latinskom verzijom iste redakcije legende (Hercigonja 1987).'! Hercigonja smatra i da je s tekstološkoga aspekta bilo primjerenije kao osnovni tekst izdati stariju i potpuniju legendu o sv. Margareti iz Par. U literaturi je kritički obrađena i apokrifna Legenda o 12 petaka iz Par (Nazor 1995/1996). Ovaj popis ,suhih" 12 petaka, ali bez teksta o prepiranju kršćanina i Židova o vjeri, nalazi se na samom početku Par. Da Par ,zauzima među hrvatskoglagoljskim spomenicima zasebno mjesto“ istaknuo je u liturgijskim i tekstološkim istraživanjima Josip Tandarić (Tandarić 1993:110). Napominje da je Par jedini sačuvani rukopisni liber horarum te da se njegovi marijinski oficiji razlikuju od službi istih blagdana u brevijarima (Tandarić 1993:288- 289). Najveća mu je osobitost misni red i kanon, koji predstavljaju , prvotnu redakciju glagoljaškoga sakramentara u Hrvatskoj“, nastalu prije franjevačke reforme u 13. stoljeću (Tandarić 1993:110)."* Nadalje Par sadrži prijevode psaltira, kantika i četiriju Muka tako dosljedno provedene prema latinskome Vulgatinu prijevodu, kao ni u jednom drugom hrvatskoglagoljskom spomeniku te su ,iznova prevedeni s Vulgate na hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika, a nije sačuvan raniji prijevod sa LXX“ (Tandarić 1993:276). O psaltiru u Par Marinka Šimić je zaključila da se vrlo razlikuje od drugih istovrsnih hrvatskoglagoljskih tekstova: , on je iznova preveden prema latinskom, te ima posve drugačiju strukturu rečenice, kao i poprilično različit leksik od ostalih psaltira“ (Šimić 2000a:149). Johannes Reinhart u studiji o sintaksi hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika navodi tekstove Muke u Par kao dio misalske tradicije i tekstološki ih svrstava u južnu redakciju hrvatskoglagoljskih misala (Reinhart 1993:60). U ovom ću radu pokušati istražiti u kojem odnosu stoji tekst Muke Kristove po Marku u Par prema tekstu u misalima. Tekst Muke Kristove Tekstovi Muke Kristove, središnjega i vjerojatno najstarijega dijela evanđelja, nalaze se u mnogim liturgijskim i neliturgijskim glagoljskim kodeksima. Najstariji hrvatskoglagoljski tekst koji sadrži dio misalskoga čitanja iz Muke po Mateju su Bašćanski ostrišci iz 12. stoljeća. Kao misne lekcije unutar uskrsnoga ciklusa čitaju se Muke iz četiriju evanđelja u brojnim glagoljskim misalima. lako postoje mnogi misalski fragmenti iz 13. i 14. stoljeća, većina od sačuvanih dvadeset rukopisnih hrvatskoglagoljskih misala, pa čak i dva tiskana (Prvotisak iz 1483. godine i Senjski 7 Eduard Hercigonja upozorava da je Carlo Verdiani pogrešno atribuirao Borislavićev zbornik u 15., a ne u14. stoljeće, iz čega proizlazi i krivi metodološki postupak. 7 Jerko Fućak uvrstio je Par u monografsku obradu hrvatskoga lekcionara (Fućak 1975:200). Međutim, Tandarić je upozorio da Fućak u opisu zbornika donosi neprovjerene i zbunjujuće podatke, jer je zamijenio rukopise Code Slave 11 i Code Slave 73. K tome, Fućak je pogrešno opisao zbornik kao ,glagoljski brevijar; ritual i misal Nije jasan ni ,poseban utjecaj latinskoga i talijanskoga“ u jeziku zbornika, kao ni ,bosansko-hrvatska redakcija“ kojoj bi pripadao (Tandarić 1993:166).