V. BADURINA-STIPČEVIĆ, Legenda o sv. Hilarionu ... SLOVO 52-53 (2002-'03) Legendu o Hilarionu Jeronim je napisao u vrijeme boravka u Betlehemu između 382. i 396. godine, dvadesetak godina nakon opatove smrti. Drugih izvora o Hilarionu ima malo: prema Jeronimu, i Epifanije sa Salamine napisao je elogij posvećen Hilarionu, koji je nažalost izgubljen, a ono što o Hilarionu bilježi Sozomen u Historia ecclesiastica (11,14; V,10,15) većinom se podudara s Jeronimovom Vita. U antici se sumnjalo u povijesnu autentičnost Jeronimove legende, pa i u stvamo postojanje samoga Hilariona, no danas većina hagio- grafa smatra Hilariona povijesnom osobom. Latinski Hilarionov životopis vrlo je rano preveden na grčki i orijentalne jezike, amenski i koptski. Njegov je kult na Istoku bio osobito razvijen, i to u Antiohiji, Jeruzalemu, Aleksandriji, Konstantinopolu, Moskvi. Na otoku Cip- ru dugo je vremena postojala tvrđava sv. Hilariona, u kojoj je obitavao i gdje su, vjerovalo se, bile smještene njegove relikvije. I na Zapadu je njegovo što- vanje bilo razvijeno. Prema nekim potvrdama, u vrijeme Karla Velikoga tijelo mu je preneseno u Duravel u Francuskoj. Na tome lokalitetu doista ima indi- kacija o postojanju arhaičnoga kulta, ali sam prijenos relikvija sadrži elemente legende. U Bedinu i Rimskom martirologiju slavi se 21. listopada (dan smrti) kao blagdan sv. Hilariona (kasnije je na isti datum dodan i blagdan sv. Uršu- le).3 Ikonografski je sv. Hilarion predstavljen kao starac, pustinjak s dugom bradom, gol ili u odjeći od kože, s knjigom u ruci, kako nastupa protiv zmaja.4 Hilarion, osnivač palestinskoga monaštva, rođen je 291. godine u selu Ta- batu, blizu Gaze u kući poganskih roditelja koji su ga poslali na studij u Alek- sandriju. Nakon preobraćenja sam je otišao u pustinju u nastojanju da upozna pustinjački način života. Nakon petnaest godina vratio se u domovinu, svoje je nasljedstvo podijelio siromašnima i povukao se u samotnički život blizu Majume. Živio je u strogoj askezi i stalnoj molitvi, ali je glas o njegovim ču- desnim iscjeliteljskim sposobnostima i oslobađanjima od demona privlačio sve veći broj znatiželjnika, tako da je bio prisiljen često mijenjati prebivališta. Naj- prije je otišao u Egipat, pa u Libiju, zatim na Siciliju i u Dalmaciju. Konačno je stigao na Cipar gdje je 371. godine, u dobi od osamdeset godina, preminuo. Tijelo mu je učenik Esihije prenio u Gazu. 3 s.v. Hilarion, D. H. Farmer, The Oxford Dictionary of Saints, Oxford University Press, Oxford-New York 1992, 229; s. v. Ilarione di Gaza, Bibliotheca Sanctorum, Istituto Giovanni XXIII della Pomificia Universita Lateranense, Roma 1966, t. VII, col. 731-735. 4 Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (ur. A. Badurina), Sveučilišna naklada Liber-Kršćanska sadašnjosi, Zagreb 1985, 254. 28